U povodu godišnjice Obnoviteljskog sabora IZ u BiH

Piše: Dr. Jusuf Žiga, prof. em.

Održavanje Obnoviteljskog sabora Islamske zajednice u BiH moguće je adekvatno razumjeti samo u kontekstu vremena i ondašnjih prilika u kakvim se on dogodio, o čemu sam i ranije govorio u povodu obilježavanja neke od njegovih godišnjica.

Da podsjetimo, radi se o vremenu disolucije Jugoslavije koja je, već tada, bila očigledno nezaustavljiva, a što se kasnije i potvrdilo, kao i tokom brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu, iako je bila međunarodno priznata država i članica UN-a. Cilj je bio da se ova zemlja uništi i podijeli između njenih velikoaspirativnih susjeda. Pri tome, trebalo je u genocidnom smislu uništiti i njen najbrojniji narod (Bošnjake), koji se bezuvjetno u otadžbinskom i svakom drugom smislu identificira s ovdašnjim tlom.

Na sramotu Evrope i cijelog svijeta, međunarodna zajednica mu je, kroz nametnuti embargo na naoružanje, odnosno kroz onemogućavanje dobijanja elementarnih preduvjeta za odbranu, bila namijenila uništenje od strane agresorskih susjeda, a što je, na ovaj ili onaj način, bilo suportirano od jednog broja tadašnjih režima, prije svega u evropskim zemljama, poput Mejdžorovog u Velikoj Britaniji, Miteranovog u Francuskoj, kao i nekih drugih.

I, umjesto da u takvom, vjerovatno najsudbonosnijem trenutku po opstanak bošnjačkog naroda u njegovoj svekolikoj povijesti, rukovodioci vjerske zajednice (Islamske zajednice) kojoj apsolutna većina tog naroda pripada, budu u zemlji, tj. uz svoj narod, što bi za njega, bez ikakve dvojbe, u psihološkom i svakom drugom smislu bilo od neprocjenjivog značaja, oni su se dislocirali u neke druge zemlje, valjda umišljajući kako će ih, na taj način, učinkovitije "hrabriti" i "pomagati" u borbi za opstanak. Zaista, krajnje je naivno umisliti kako je smisleno, dok se vode odlučno važne bitke i ratovi u nekoj zemlji, da se njeni lideri, uključujući i vjerske, dislociraju negdje u daleko zaleđe. Jer, kada se desi "proboj nasipa", kako to voli kazati jedan uman čovjek, onda nastaje bujica koja je, u pravilu, nezaustavljiva i koja sve ispred sebe uništi.

Zar doista neko misli da bi na bazi nečijeg sentimenta, uključujući i lobiranja po svijetu, Bosna bila spašena od agresorskog pohoda svojih susjeda, da se unutar nje nije razvio epopejski veličanstven otpor, iako mu, pogotovo u onoj početnoj fazi, ništa nije bilo naklonjeno?

A naslušali smo se i takvih bedastoća. Ne mislim, naravno, da je moderne ratove moguće voditi kamenicama naspram tenkova, te da lobiranja nisu važna. Ali, to je već tema za sebe i za neku drugu priliku.

Šta se želi dodatno apostrofirati?

Podijeljena su stajališta o tome da li je Obnoviteljski sabor uopće trebalo održati ili ne, pogotovo na način kako se on dogodio. I sam još uvijek imam neke dileme u vezi s tim, pogotovo od vremena kada sam u njemu prestao participirati. Ako ostavimo postrani kalkuliranja onih koji kažu da bi se, u sveopćoj disoluciji Jugoslavije, prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način, neminovno podijelila i ondašnja Islamska zajednica, čak i da nije bilo Obnoviteljskog sabora, radi povijesne istine važno je naglasiti sljedeće:

Sve što je oko održavanja Obnoviteljskog sabora IZ u BiH bilo urađeno, imperativno je imalo privremeni karakter, tj. trebalo je važiti samo do okončanja agresije na ovu zemlju. Takav je bio cilj njegovog održavanja, što je vidljivo i iz njegovih osnivačkih dokumenata, uključujući i izbor rukovodećih ljudi (naibu-reis). Imali su status vršioca dužnosti. Čim se rat okonča, trebalo je, uz sagledavanje urađenog, odmah pristupiti prilagodbi mirnodopskim uvjetima rada, usvojiti novi ustav, dakako uz mogućnost i potpuno drugačijeg vida organiziranja IZ, izvršiti izbor novog, tj. redovnog rukovodstva. Čim se odstupilo od početnih ciljeva, a što se nažalost desilo, ja sam se, zajedno s jednom skupinom sabornika distancirao i podnio ostavku na funkciju predsjednika, a oni na svoje članstvo u Obnoviteljskom saboru.

Šta je još bio cilj održavanja Obnoviteljskog sabora?

Želja je bila da se nakon dugovremenog marginaliziranja i svakovrsnog ponižavanja vrati dignitet i dostojanstvo Zajednici kao takvoj i njenim organima. Pitanje je koliko se u tome istinski uspjelo. Oportunisti će kazati: pa ne snalaze se u ovoj zemlji kako bi to trebalo činiti ni drugi, budući da su bacili pod noge sve Božije i civilizacijske orijentire. Ali, ako već o tome govorimo, nezaobilazno valja dodati: nikada ne treba učiti na tuđim greškama na način što ćemo ih oponašati, već na način da ih, kao takve, prepoznamo i ne slijedimo.

Evidentna je potreba vraćanja digniteta i dostojanstva vjeri, danas pogotovo kada se u ime nje, širom planete čine i najgnusnije stvari, te dok, ovako duhovno ispražnjen i dezorijentiran ovovremeni čovjek, zarobljen u katakombe vlastitih učinaka, naprosto vapi za nečim što mu, izgleda, jedino još religija može podariti, jer su za to, očigledno, nedostatni i znanost sama po sebi, i filozofija sama po sebi, i etika sama po sebi, i tehnika sama po sebi, i da dalje ne nabrajam. Nužno je da se, napokon, prestanemo baviti vjerom na način bavljenja politikama i ideologijama, jer je očigledno kuda nas to sunovraćuje.

Ne radi se, naravno, o nekom sklanjanju vjere iz tzv. javne sfere i potiskivanju u dubinu intime, na što se može pogrešno pomisliti i kroz čitanje ovog teksta, pogotovo imajući u vidu iskustva iz nekih minulih vremena, već je riječ o tome da se ona ne smije skrnaviti na način instrumentaliziranja za ostvarivanje nekih politikantskih ciljeva i ideologija, što je danas vidljivo na svakom koraku.

Volio bih da se ovim povodom malo porazmisli o prethodno apostrofiranom.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.