Spavaj obuven, sine: Priča o borbi i pobjedi petnaestogodišnjeg dječaka

Krajem prošle godine iz štampe je izašao roman "Spavaj obuven, sine" Podrinjca Mirze Bašića.

Radi se o njegovoj ispovijesti i preživljavanju nakon pada Srebrenice jula 1995. godine, njegovom lutanju u pokušaju da dođe do slobodne teritorije. Bašić, koji je tada imao samo 15 godine, 28 dana se skrivao i lutao prije nego je uspio doći do Kladnja.

- Jako teško je opisati osjećaje koji su se javljaju i bili prisutni sve vrijeme. Ja sam do tada bio dijete koje nije smjelo po mraku izaći napolje i udaljavati se od kuće, a kamoli provesti dio noći sam. Teško je opisati strah koji me obuzimao dok smo bježali pred pucnjima i bombama. Kada sam izgubio i babu i brata u metežu na Kameničkom brdu pristupao sam grupicama ljudi na koje sam nailazio, ali nisu me uvijek željeli imati u grupi. Niko nije želio odgovornost brige o meni - kazao je Bašić.

Govori kako je u njemu, Allahovom voljom, bio sve vrijeme jak instinkt za preživljavanjem. Ni jednog momenta, ni jednog dana nije gubio nadu da će preživjeti. Želio je to svim srcem i molio se Bogu samo da preživi.

Kada se našao u jednom zapaljenom bošnjačkom selu Ravnice, šesti dan nakon okupacije Srebrenice, sa još dvojicom ljudi počeo sam tek shvatati stanja u kakvom se nalazio.

- Adrenalin je popuštao i sve više sam razmišljao o bezizlaznoj situaciji u kojoj smo bili. Te večeri iznad sela Ravnice, zaklonjeni šumom naložili smo vatru na jednom malom proplanku kako bismo osušili obuću i čarape koje su svaki dan bile mokre od gaženja po potocima i rosi. Dok smo nas trojica sjedili uz vatru gledao sam u daljinu preko brda u svjetla koja su se jasno vidjela u noći. Približavajući smežurana stopala vatri, pitao sam Hasana i Džileta gdje se nalaze ona svjetla. Džile mi tada odgovori da je to Vlasenica - prisjeća se Bašić.

U tom trenutku u njemu se javljaju pomiješana osjećanja tuge i boli, bijesa i prkosa, dodao je. 

- Vidio sam i zamišljao kako neko tamo normalno provodi večer i radi uobičajene stvari pod blagodati svjetla dok se ja nalazim nedaleko od njih uplašen, iscrpljen i progonjen kao životinja u lovu. Pitao sam se da li je ikog briga za nas, za mene i stanje u kojem se nalazimo i da li će ikad iko saznati za ovo što nam se dešava - kazao je Bašić.

Tada je odlučio da će, ako preživi genocid i golgotu u Srebrenici pisati o tome kako bi se čulo i znalo o svemu kroz šta je prošao. Govori kako je trebalo vremena nakon rata da sazrije i bude dovoljno spreman da sve to opiše i knjiga je konačno ugledala svjetlo dana.

- Mnogi su mi pisali nakon čitanja knjige. Smatraju knjigu jako dobro napisanom i željeli su podijeliti saosjećanje sa mnom. Javljali su mi se čitaoci dirnuti tekstom i pitali me šta se desilo sa osobama koje su bile sa mnom, da li su preživjeli i gdje su sada. Prema reakcijama vidim da je knjiga dobro prihvaćena kod čitaoca i nadam se da će doći do što većeg broja ljudi, što je zapravo i bila moja želja one noći dok sam gledao svjetla u daljini, bojeći se da niko nikad neće saznati za ono što mi se desilo - naglasio je Bašić.

Njegov stariji brat nije uspio doći do slobodne teritorije i ubijen je. Imao je 22 godine, a metež i zbrka koji su tada vladali uticali su da se razdvoje, prvo od oca, a zatim i njih dvojica.

- Nakon što smo se razdvojili nismo se nikad više sreli na putevima kretanja prema Tuzli ili Kladnju. Jednom sam, otprilike petnaesti dan nakon pada Srebrenice sreo rođaka blizu Glodi koji mi je rekao da je vidio mog brata prije par dana kako se sa grupom momaka kreću prema Snagovu u pravcu Tuzle. Rekao mi je da je kratko stao sa njim, vidio je da je imao ogrebotinu na obrazu od gelera. To je sve što sam ikad saznao o njemu nakon što smo se razdvojili na Kameničkom brdu - kazao je Bašić.

Smatra da ne radimo dovoljno na kulturi sjećanja. Iako se, prema njegovom mišljenju, određeni broj ljudi trudi i osim što govore na ovu temu također i pišu, ali sve je to nedovoljno, jer se ne radi institucionalno. Ističe da je potrebna veća podrška relevantnih institucija i stavljanje u okvire sistema kulture i obrazovanja ove tematike.

- Potrebno je i posebno djelovanje na afirmaciji preživjelih kako bi svjedočili i njihova svjedočenja bilježili, a onda publikovali i prezentirali širokom auditorijumu. Trenutno najviše u ovom smislu djeluje Memorijalni centar Potočari. Preživjeli zavređuju posebnu pažnju, ali njihov se glas ne čuje na mjestima gdje bi bio najglasniji i gdje bi polučio rezultat. Bojim se da zaboravljamo šta nam se desilo u agresiji i da se opuštamo. A narod koji zaboravi mogao bi ponovo biti žrtva - istaknuo je Bašić.

(Alem Dedić/Preporod.info)