Ekselencije i eminencije

Piše: Suad Mahmutović

Mala je razlika između uljudnosti i ljigavosti. Uljudnost lahko preraste u ljigavost, a ljigavost nikada u uljudnost.

Otkud potreba za ličnim i društvenim poniženjem?

Valjda ljudi misle da to niko ne primjećuje. Međutim, to svako vidi, osim osobe koja to radi. To čak, često, smeta i onima kojima se takvi ulizuju. Meša Selimović je davno zapisao: "Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji… Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost."

Oni se u pravilu dive svojim pretpostavljenima, a od njih niko stvarne koristi nema. Njihov šef ima najbolje odijelo, košulju, kravatu… A tek kad govori!?  Njegov govor je najbolji. Oni se zapravo dive svojim pretpostavljenima i prije nego što bilo šta kažu. Ne možemo, a da se ne upitamo kome to treba?

Poštovanja prema starijima, ulemi, onima koji nas vode, mora biti. To je od našeg vjerskog i ljudskog edeba. Ali, pretjerivati u tome, ne samo da nije dobro, nego je odvratno. Čovjeku je određena uloga halife - vladara na Zemlji. Nije mu namijenjena uloga gmizavca.

Svaki čovjek je veličanstveno djelo Božije i teško onome ko ga oskrnavi. Ljudsko dostojanstvo je temelj čovjekovog bitisanja na ovome svijetu. Otkud onda potreba da ti neko otvara vrata, drži kišobran, nosi torbu, kaput?

Zar smo zaboravili na primjer Poslanika, Bog ga blagoslovio i milost mu ukazao, koji je sam sebi krpio odjeću, šivao obuću i nije tražio posebno mjesto gdje će sjesti? Sjedao bi ondje gdje je slobodno. Na taj način osvojio je ohole duše Mekkelija, ali i drugih naroda. Jesmo li zaboravili i velikog halifu Omera, Allah bio zadovoljan s njime, koji je bosonog, pješice, ušao u Jerusalem, a bio je vladar pola svijeta? A kako mi danas postupamo?

Navest ćemo tri primjera koji ponajbliže odslikavaju ponašanje pojedinaca u današnjim generacijama.

Primjer prvi

Održan je skup u dijaspori gdje su govornici jedan drugog oslovljavali sa ekselencijo i eminencijo i naravno, nakon toga, navodili podužu titulu za svakog od njih. Sve je to slušao jedan umni, stariji imam i na kraju ih priupitao: “Dobro, braćo, a kako biste vi najavili Božijeg Poslanika, a.s., da je živ? Bio je nepismen, čobanin, trgovac.” Ovi su se malo zamislili i već na narednom skupu nastavili po svom.

Primjer drugi

Kolega je svog ahbaba najavio kao doktora nauka prilikom obraćanja. Kada je završen skup pitao ga je da li je zadovoljan najavom. Ovaj mu je zamjerio što nije spomenuo da je on i magistar nauka. Znamo da zvuči nevjerovatno, ali, to je naša surova realnost. To je to elementarno neznanje i stjecanje zvanja bez znanja, ponosa bez pokrića.

Primjer treći

Predsjednik jedne značajne društvene institucije je imao sekretara koji mu je često dolazio s upitom da mu protumači ajet koji je upravo pročitao u prijevodu Kur’ana. Naravno, on bi mu svaki put, dao objašnjenje za određeni kur’anski ajet. Predsjednik je to bolan. On i Kur’an Časni tumačiti znade.

Dokle braćo!? Dokle će neuki Kur’an tumačiti, a učeni na to šutjeti!? Ramazan je prava prilika da sebi, između ostalih, i takvo pitanje postavimo.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.