Imaret
Piše: Dr. Ekrem Tucaković
Imaret (od arapske riječi imara, u značenju građevina) je javna narodna kuhinja u kojoj se, uglavnom, pripremala i besplatno dijelila hrana i obroci siromašnim slojevima stanovništva, putnicima te učenicima medresa (škola). Javne kuhinje (imareti) najčešće su formirane na temeljima dobrotvornih zaklada (vakufa) i predstavljale su praktičnu realizaciju socijalnog učenja islama i kur'anskih preporuka o dobročinstvu, posebno prema ljudima u nevolji i materijalnoj oskudici.
Učenici medresa i profesori često su bili opskrbljeni besplatnom hranom iz imareta, a podjela hljeba i čorbe siromašnima, naročito petkom, bila je ustanovljena mnogim vakufnamama i bila je to prepoznatljiva djelatnost dobrotovornih zaklada. Osnivanje javnih kuhinja za siromašne bila je raširena praksa i odlika klasičnih muslimanskih društava.
Za vrijeme Osmanskog Carstva u mnogim gradovima su uz džamije podizane javne kuhinje za siromašne. Veliki sultanski imareti dijelili su dnevno od 1.000 do 3.000 obroka. Po uspostavljanju osmanske vlasti, na Balkanu započinje urbano formiranje i nagli razvoj pojedinih gradova i naselja. Izgrađene su mnogobrojne vjerske, obrazovne, kulturne, socijalne i druge ustanove koje svojim zadužbinama osnivaju državnici, veziri, imućni ljudi, zanatlije, trgovci, ulema i drugi. U ovim urbanim cjelinama izgrađene su javne kuhinje, bilo da je riječ o zasebnim objektima ili dijelu važne djelatnosti neke od srodnih socijalnih i humanitarnih ustanova.
U Bosni i Hercegovini tokom perioda osmanske vladavine imareti su građeni u mnogim gradovima i većim mjestima. Imareti su postojali u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Foči i drugim mjestima. Osnivač Sarajeva Isa-beg Ishaković je već 1462. godine na Bentbaši sagradio kuću za derviše (tekiju), čiji kompleks je činilo konačište i imaret, kuhinja za siromašne, učenike i putnike. Za funkcioniranje ovog kompleksa Isa-beg je ostavio bogat vakuf. U Vakufnami iz 1462. godine se navodi: "...i za svoga života uvakufio je i zavještao s tim da služi kao tekija (zavija) i konačište siromašnim muslimanima koji su učenici, sejjidi, ratnici i putnici-namjernici... na jelo imaju pravo tri dana i ne mogu stanovati više od tri dana" (Vakufname, 1985: 14).
Gazi Husrev-begov imaret u Sarajevu, izgrađen prije 1531. godine, spada među najpoznatije imarete u Bosni i Hercegovini. Od osnivanja, uz izvjesne prekide, ovaj imaret i danas u nešto reduciranoj formi vrši svoju funkciju podrške siromašnima i osigurava obroke za građane koji su u potrebi. Već odavno je jedini imaret koji djeluje, a njegov rad se finansira iz Gazi Husrev-begovog vakufa.
Imareti u islamskoj civilizaciji, kao javne narodne kuhinje za siromašne, preteča su savremenih narodnih kuhinja i djelatnosti Crvenog krsta ili Crvenog polumjeseca, a kao podrška učenicima i studentima, ustvari, u nekim formama su preteča sistema državnih subvencija i podrške učeničkom i studentskom standardu u savremenim društvenim prilikama.
