Dvadeseta godišnjica od početka rata u Iraku

Piše: Hamza Karčić

Dvadesetog marta navršilo se tačno dvadeset godina od početka američke invazije na Irak. U periodu nakon terorističkih napada 11. septembra 2001., tadašnji američki predsjednik George W. Bush pokrenuo je vojnu intervenciju u Afganistanu i rušenje talibanskog režima. Ubrzo nakon svrgavanja talibana krajem 2001. godine, Busheva administracija se okrenula pripremama za invaziju Iraka. U zagovaranju rušenja režima Saddama Huseina su se posebno istakli tadašnji potpredsjednik Dick Cheney, ministar odbrane Donald Rumsfeld te njegov zamjenik Paul Wolfowitz i saradnik Douglas Feith. Mnogi javni intelektualci su tada također podržavali intervenciju. To je bilo vrijeme kada mnogi nisu htjeli da se zamjeraju Bushevoj administraciji ili da se izlože da budu etiketirani kao nedovoljno patrioti.

Rat u Iraku koji je počeo 2003. je ostavio dalekosežne posljedice. Busheva administracija je odlučila da interveniše bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Američki saveznici Njemačka i Francuska bili su protiv rata. Rusija se također usprotivila ratu. Turska nije dozvolila da njena teritorija bude korištena za otvaranje tzv. sjevernog fronta. Bez obzira na protivljenje saveznika, Busheva administracija je odlučila pokrenuti rat. Tadašnji zvaničnici administracije su govorili da oni predvode "koaliciju voljnih" da intervenišu ("coalition of the willing").

Samo svrgavanje režima Saddama Huseina i zauzimanje Bagdada realizovano je brzo i uspješno. Problemi su nastali kada su okupacione snage trebale da uspostave red, mir i novu vlast. Američki de facto guverner Iraka Paul Bremer ostat će upamćen po svojim odlukama o debatifikaciji i raspuštanju iračke vojske. Ove odluke se smatraju i ključnim greškama Bremera koje će pokrenuti irački otpor okupaciji ali i haos koji je nastupio.

O ratu u Iraku i onome što je slijedilo, mnogo se pisalo u protekle dvije decenije. Posebno su zanimljive studije o procesu odlučivanja unutar same Busheve administracije. Američki autor George Packera u knjizi The Assassins’ Gate: America in Iraq (2005) i James Fallows u članku "Blind Into Baghdad" objavljenom 2004. godine u The Atlantic Monthlyu opisali su taj proces. Slika koja proizilazi iz njihovog opisa je arogancija ključnih zvaničnika administracije, nepoznavanje Iraka i Bliskog istoka i odsustvo planiranja za post-Saddamov Irak.

Mnogi su autori naveli kako je invazija Iraka bila greška. Saddam je svakako zaslužio da bude svrgnut, ali je anarhija i nasilje koje je uslijedilo pokazalo šta znači sigurnosni vakuum. Procjena Watson Instituta na Univerzitezu Brown u SAD je da je od 2003. do marta ove godine stradalo između 280.771 i 315.190 osoba u Iraku.

Rat u Iraku je ostavio i značajne strateške posljedice po SAD. Zabilježen je rast anti-amerikanizma u mnogim državama nakon 2003. godine uključujući i u Evropi. Nekada lojalni američki saveznici poput Njemačke su se otvoreno usprotivili SAD-u. Irak je nakon promjene režima postao manje siguran nego za vrijeme Saddama Huseina.

Najveći apsurd Busheve invazije Iraka je da je Iran najviše benefitirao. Uticaj Irana u Iraku se proširio kao i u drugim dijelovima Bliskom istoka. Neki, poput jordanskog kralja Abdullaha II, to su počeli nazivati formiranjem "šiitskog polumjeseca."

Pored ovih posljedica rata, neki analitičari smatraju da je rat u Iraku i početak kraja američkog unipolarnog momenta. Termin "unipolarni momenat" je uveo Charles Krauthammer da opiše svijet nakon Hladnog rata. Period od 1991. smatra se američkim unipolarnim momentom kada je SAD bila na vrhuncu svoje moći, Rusija slaba, a Kina tek na početku svog uspona.

Samo nekoliko godina nakon početka rata u Iraku, američki intelektualac Fareed Zakaria je 2008. godine napisao knjigu o postameričkom svijetu. Drugim riječima, invazija Iraka se može smatrati i početkom kraja unipolarnog momenta.

Busheva administracije odavno nije na vlasti, ali se i dalje osjete posljedice - i strateške i ljudske - te greške od prije dvadeset godina.

(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)