Nelagoda od Bošnjaka

Piše: Muhamed Hafizović

"Pucao sam / Kao u ogledalo. Dosad sam mislio / Da sam ga ubio. Ali čim sam ovamo ukročio

Osjetim da on otad živi u meni

I da je ovdje u crkvi Ružici

Na moja usta i progovorio.

Da se nikad ne sazna

Ko je koga ubio."

Sam ne znam zašto se sjetim baš ove pjesme kada pročitam poneko od portalskih ostvarenja veliko(g) srpskog autora Darka Tanaskovića. Bosna i njeni muslimani su mu omiljeno polje istraživanja - uža specijalnost. Neprežaljena adresa, do te mjere da je sve češći gost - makar u njenim provincijama - s temama koje govore o strmoglavom padu u polje propagandne. U nekim od posljednjih tekstova, držao je lekcije iz metodologije naučnog istraživanja Hikmetu Karčiću, i slovo reisu Kavazoviću o njegovim znanim i neznanim nacionalnim identitetima i pojmu vjerske skupine. Stara je riječ: konj se rađa, čovjekom se postaje - a što vrijedi za čovjeka, vrijedi i za naciju. Pročitamo li to u ključu nostalgije za izgubljenim ili napuštenim dignitetom jednog znanstvenika, bila bi to pošta umrlom. Toliko uvijek i možemo, a i trebamo.

Prijatelji u redu za odstrel

U njegovom Beogradu se zamalo stoljeće odlučivalo šta ćemo biti, ili bolje, da li ćemo uopće biti! Pola tog vremena je Tanasković imao pravo učešća u odlukama. Jednastavno je volio da ga se pita za nas. Akademski vrlo pedantno, on citira muslimanske autore - od Balića do Hadžijahića, podsmjehujući se našim dilemama oko nacionalnog imena. No, u tekstu mu se potkrao i Galijašević, kao referenca; tom srpskom čedu, s muslimanskim imenom, nije mu mogao odoljeti - žrtvujući i akademske standarde (vjerujem, teška srca), što je u njegovim knjigama iz pretpolitičkog doba bilo nemoguće. Valjalo je na evropsko orijentalističko tržište izaći s velikanima u fusnotama. Stoga, u njegovim radovima mnogo šta se ima pročitati - u prilog bogatoj muslimanskoj konstitutivnoj i interpretativnoj tradiciji. Tanasković se poslije dosjetio da sve to u djelu polarizira na život i na dogmu: jedno su muslimani na papiru, no drugo su u životu.

Kakvim ih smatra u životu, pokazao je time što nikada, ni greškom, nije reagovao kada su maksimalno lišavani života - pa čak i njegovi knjiški prijatelji.

Kakav poraz za knjigu, a prijatelji - nije ih ni bilo! To su pripadnici muslimanske (z)vjerske skupine.

Veći što je komšija manji

Slovo reisu Kavazoviću, kao prilog identitetskoj nedoumici, još je iz devedesetih godina prošlog vijeka. Kao transgeneracijska srpska trauma, i želja da se istakne kako smo mi, zapravo, odmetnuti tamo / oni. Ništa novo: Je li nam veliko, ili malo slovo? Zna se vrlo dobro šta je značilo jugoslovensko neopredijeljen. Nimalo manje narod nego svi ostali komšijski mali narodi, koji su mislili biti veći što komšija bude manji. Seoski nagon na nacionalnoj razini. Tanasković njeguje prošlost koja ne prolazi, a čita li i takve knjige, nije više pitanje. Medije revnosno prati, i zna da smo se dogovorili - konačno: Bošnjaci! a možda nam je i pomogao. Nemamo svetaca da mu dodijelimo orden kojega. A bio bi red, jer smo mu bili velika briga. I bili i ostali! Još ne može da vjeruje kako.

Zbilja, majstor je stila distrakcije kada posegne za zlatnim dobom jugoslovenske orijenatalistike, kao za izgubljenim prijestoljem ili periodom svoje akademske slave, koja je prebacivala srpski svet. Na istoku zapada žali za propuštenom prilikom. Žaljenje ne mora nužno da upućuje na promjenu njegovog karijernog puta, može da bude, jednostavno, intelektualni limit. Ulazak u doba jalovog duha, kada duša nije svraćala jer nije imala gdje. Moguće da je još bila tu u momentu kad je Fikret Karčić branio doktorsku tezu u Beogradu, a profesor M. M. rekao da je to praznik za nauku. Tragom takve duše, kako ne bijaše nekoga iz Beograda u ratnom Sarajevu da se proslavi praznik prijateljstva. Ili, pak nekoga u logorskom Prijedoru da stavi traku prijateljstva, hrišćanski da Isusovu krunu splete logorskom žicom. Kako bi bilo da neko u slavu svojoj duši podigne srpski spomenik ubijenoj djeci Bošnjaka Prijedora, ili Tomašici predije ime u Srpska tuga, tražeći oprost od svoje djece. Nadajući se ponovo čovjeku - s dušom.

Tanasković se obraća Bošnjacima, računajući na njihovu stoljeće staru amneziju, a vjerovatno igrajući svoju. Uporno traži i zove bošnjačkog sagovornika. Zna da u Bosni još živi čovjek i da ga dobro predstavlja hafiz Amir Mahić. Tražeći bosansku riječ, on vapi da se okrzne o duh i osjeti dušu, jer: dušu niko nema neprekidno, ali u vremenu tuge je kraj nas.

Odgovor Tanaskoviću je šutnja. Univerzalan jezik pogrebnog obreda, obično je minuta šutnje. Tanasković je toliko u Bosni mrtav da se o njemu godinama šuti. Nema mu mjesta u jeziku, ni tamo gdje je uvijek bio kod kuće. Podignuta su pera, osušena je tinta. Dugo vremena sam se pitao kako to da i njegovi nekadašnji prijatelji i kolege šute. Nose kamen neizgovorene riječi. Ustvari, nikada - ni prijateljima ni kolegama - on nije izrazio nikakvo saučešće.

Ni za Bosnu, za Srebrenicu; ni za majku, za oca. Ako je tu okrenuo leđa čovjeku, kako je mogao zapaljenim rukopisima u svome pravom domu, kući knjige – Orijentalnom institutu. Nije potrošio ni kap tinte makar da proba ugasiti bar jedan plameni jezik. Toliko o naučnoj korektnosti i relevantnim izvorima. Slovo o njima nakon što se spale - pošta je njima.

Tanaskovićeva impozantna karijera i stajanje na stranu jačeg nije moralno uvjerljiv motiv. Na to se i nema prigovora, jer bi većina odabrala njegov put. No, njega nisu doživljavali većinom, ni u Sarajevu ni u Beogradu, i to je valjda iznenađujuće: kad čovjek završi u drugom planu, a službenik u prvom. Prijatelj u svakom smislu ostaje bez teksta - spaljen. Samo bi pjesnik optimistično pružio priliku čovjeku da u stihu bude i Božiji hram i đavolja štala, istovremeno. Vjerovatno ne podjednako: s napomenom da miris štale dugo traje, a hram u tren oka nestaje - kao vatreni jezičak.

(Cijeli tekst čitajte u štampanom izdanju Preporoda)