Optimizam i ulijevanje nade

Piše: Fuad Sedić 

Kada iščitavamo biografiju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., vidimo da je on uvijek težio optimizmu, onome što je bolje i pozitivnije, najavljujući svojim ashabima da će doći bolje vrijeme, kako za njih tako i za njihovu vjeru. Taj osjećaj ih stimuliše da strpljivo ustraju u činjenju dobra, puni pozitivne energije i poleta.

To je bila Poslanikova, s.a.v.s., praksa i u najtežim situacijama kroz koje je prolazio. Uvijek je ostavljao prostora potpunom pouzdanju u Allaha, dž.š., i nadi da će biti bolje i da će nakon svake poteškoće doći olakšanje. To je kur’ansko pravilo gdje se kaže:

„Zaista, s poteškoćom (el-usr) ima olakšanje; zaista s poteškoćama ima olakšanje.“(sura Inširah, 5-6)

U arapskom jeziku, kada se imenica s određenim članom (el-usr) ponovi, onda je to ista stvar, a ako je neodređena (jusr), pa se ponovi, to je onda nešto novo. Stoga, ovdje je poteškoća ista, a oko nje su dva olakšanja. Ibn Abbas, r.a., kaže, da je Uzvišeni Allah (u hadis kudsijju) rekao: „Stvorio sam jednu poteškoću i dva olakšanja, pa ova poteškoća neće nadvladati dva olakšanja.“Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: „Neće jedna poteškoća nadvladati dva olakšanja.“

Abdullah ibn Mes’ud, r.a., kaže: „Kada bi se poteškoća sakrila u stijenu, olakšanje bi je tražilo i našlo, sve dok je ne bi nadvladalo.“ (Tefsir od Kurtubija).

Ovako je na dunjaluku, a pojedini učenjaci kažu, vjernici će prolaziti na ovom svijetu kroz poteškoće a stvarno olakšanje i rahatluk će doživjeti na drugom svijetu.

Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Oduševljen sam lijepim predznakom (optimizmom) a to je lijepa i pozitivna riječ.“ (Buharija).

Poslanik je volio optimizam i radovao mu se, a nije volio pesimizam, niti gubljenje nade u poboljšanje stanja.

Podsjetimo se na bar neke teške situacije kroz koje je Poslanik, s.a.v.s., prošao, ali uvijek pun optimizma i ulijevanja nade svojim ashabima:

Nakon trogodišnjeg bojkota koji je Poslanik, s.a.v.s., sa svojim ashabima vrlo teško preživio, neuspjelog pokušaja širenja islama u Taifu i još najteže od svega toga, gubljenje porodične i društvene podrške i zaštite (smrt njegove supruge Hadidže i amidže Ebu Taliba, Godina tuge).

Svemogući Allah Svoga miljenika i roba Muhammeda, časti i uzdiže u nebeske visine (Isra i Miradž) ulijevajući mu nadu i pouzdanje da ustraje u hajru.

Prilikom Hidžre i boravka u pećini Sevr, Poslanik, s.a.v.s., smiruje svog vrlog i usplahirenog ashaba Ebu Bekra, r.a., riječima: „Ne brini se, Allah je s nama!“ (sura Tevba, 40).

Vješti ratnik Suraka ibn Malik, žudeći za nagradom koju su obećale Mekelije onome ko uhvati Poslanika i Ebu Bekra, ih sustiže jašući na svome konju. Ebu Bekr, r.a., upozorava Poslanika, i kaže da ih je sustigao, našto mu Poslanik, s.a.v.s, ponavlja istu rečenicu: „Ne brini se, Allah je s nama!“Zatim je Poslanik, s.a.v.s., proučio dovu i zamolio Allaha za pomoć, nakon čega noge Surakinog konja propadaju u pijesak.

Kada je vidio šta se s njim dešava biva svjestan na koga je napao i da mu neće moći nauditi. Tada Suraka moli Poslanika da ga oslobodi onoga u šta je zapao i obećava mu da će od njih odvraćati druge potjernice. Suraka je ispoštovao ono što je obećao, tako da im je prvi dio dana bio neprijatelj, a drugi dio zaštitnik i pomagač.

U toj teškoj naočigled bezizlaznoj situaciji Poslanik krajnje optimistički, obećava Suraki da će doći vrijeme pa će on na svojim rukama nositi kraljevske narukvice od Kisre, perzijskog vladara. To se i obistinilo nakon 18 godina, kada su muslimani osvojili Perziju.

(Cijeli tekst dostupan u printanom i digitalnom izdanju Preporoda)