Predugo pravosuđe BiH radi u interesu susjednih država

Piše: Ajša Hafizović-Hadžimešić

Ne samo da Srbija i Hrvatska dvojnim državljanstvima štite ratne zločince, nego i brišu najteže tačke krivice iz njihovih optužnica i presuda, jer u Krivičnom zakonu Srbije nema genocida, a u Hrvatskoj nema UZP-a.

Petnaestog februara ove godine putem medija smo saznali da je ministar pravde u Bosni i Hercegovini Josip Grubeša na kraju svog mandata potpisao odluku o prebacivanju u Srbiju presuđenog ratnog zločinca Rade Garića koji je pred Sudom Bosne i Hercegovine presuđen na 17 godina zatvora za zločine počinjene u Vlasenici 1992. i Srebrenici 1995.

Iako je ministar Grubeša ovu odluku potpisao 15. decembra 2022. godine javnost je za nju saznala tek nakon što je presuđeni ratni zločinac tajno prebačen u Srbiju, a Grubeša više nije ministar pravde u Bosni i Hercegovini.

2004. je ključna godina zastoja u podizanju optužnica za ratne zločince

Kako stoji u presudi Suda Bosne i Hercegovine Garić je zločine u Vlasenici počinio od početka aprila do kraja 1992. godine u okviru sistematskog napada paravojnih, vojnih i policijskih snaga RS-a, usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva, a u Srebrenici od 6. jula do kraja augusta 1995. godine u svojstvu komandira interventnog voda u sastavu Vlaseničke brigade VRS činio zločine usmjerene protiv civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene zone UN Srebrenica.

Suđenje Gariću trajalo je od oktobra 2018. godine. Osuđen je na 17 godina zatvora. Do izricanja presude u martu 2021. godine nalazio se u pritvoru. Državljanstvo Srbije, na osnovu koga je prebačen u tu zemlju, dobio je tokom sudskog procesa.

Slučaj Garić nas vraća na početak procesa kojim je uspostavom Vijeća za ratne zločine pri Sudu Bosne i Hercegovine trebalo biti nastavljeno procesuiranje ratnih zločina počinjenih na prostoru Republike Bosne i Hercegovine 1992-1995 godine, tj. kada je završeni proces podizanja optužnica pred Haškim tribunalom trebao biti nastavljen pred nacionalnim sudovima.

Te 2004. godine, kada je Haški tribunal prestao podizati optužnice za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije devedesetih, Vijeće sigurnosti UN-a je 26. marta usvojilo Rezoluciju br. 1534. Ova rezolucija se odnosi na nastavak procesuiranja ratnih zločina pred nacionalnim sudovima. U tački 9. ove rezolucije čitamo: "Podsjeća se na činjenicu da je jačanje nadležnih nacionalnih pravosudnih sistema od suštinske važnosti za vladavinu prava uopće, a konkretno za provedbu strategije okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR)", a u tački 10: "Pozdravljaju se posebno napori OHR-a, MKSJ-a i donatora da se osnuje Vijeće za ratne zločine u Sarajevu; potiču se sve strane da nastave s naporima na efikasnom osnivanju ovog vijeća; potiču se donatori da pruže dovoljnu finansijsku podršku kako bi se osiguralo uspješno vođenje krivičnih postupaka u Bosni i Hercegovini i u cijelom regionu." Formiranje Vijeća za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine je rezultat međunarodne intervencije.

Dakle, suština formiranja Vijeća za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine proističe iz međunarodne intervencije nastale s ciljem što bržeg okončanja rada MKSJ-a i prebacivanja fokusa s međunarodnog na nacionalni progon u regionu. Slične intervencije su u isto vrijeme uslijedile i u Srbiji i Hrvatskoj. Naslijeđe i ogromna arhiva dokaza MKSJ-a trebala je biti osnova rada nacionalnog pravosuđa u regionu.

Danas, dvadeset godina otada, progon ratnih zločinaca skoro da i ne postoji na ovom teritoriju. Čak štaviše, države i nacionalna pravosuđa su postali svojevrsni zaštitnici zločinaca i zločina.

Treba, također podsjetiti da su navedenom Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a glavni tužilac i predsjednik MKSJ /MICT-a u obavezi dva puta godišnje izvještavati ovaj najveći organ UN-a i o radu nacionalnih pravosuđa o procesuiranju ratnih zločinaca. Tek letimičan pogled u ove izvještaje, bar one iz posljednih deset godina, dovoljan je da se sagleda ta nevjerovatno katastrofalna slika stanja u regionu - slika opstrukcija, blokada i kolapsa progona ratnih zločinaca.

To čitamo u izvještajima glavnog tužioca MKSJ/MICT-a Sergea Brammertza koji godinama ukazuje na činjenicu da u Srbiji i Hrvatskoj ne postoji krivični progon zločinaca, da nema ni optužnica ni suđenja. Srbija i Hrvatska su države u kojima se skrivaju osumnjičeni, optuženi i presuđeni zločinci iz Bosne i Hercegovine, one blokiraju regionalnu saradnju, raspisuju potjernice i imaju tajne spiskove građana Bosne i Hercegovine, zvanično negiraju naslijeđe MKSJ/MICT i presude MKSJ/MICT, glorificiraju zločine i zločince i nagrađuju presuđene ratne zločince, jasno stoji u ovim izvještajima.

Također, sinhronizirano se blokira upis izrečenih konačnih presuda MKSJ /MICT-a u državni sistem evidencija, te otkrivaju imena zaštićenih svjedoka i ugrožavaju svjedoci. To znači da presuđeni ratni zločinac može da maše potvrdom o nekažnjavanju kao da nije odležao zatvorsku kaznu za zločin protiv čovječnosti, pa i genocid.

Umjesto da podiže optužnice Tužilaštvo pregledalo pregledane dokaze

U navedenim izvještajima koji se odnose na stanje u Bosni i Hercegovini, glavni tužilac se fokusirao na (ne)rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine, tj. kako Tužilaštvo (ne)radi, u našoj zemlji će u 2023. biti proglašen kolaps tzv. Revidirane strategije za progon zločinaca.

Podsjećamo, strategija za progon ratnih zločinaca je revidirana jer je ranija Državna strategija 2009-2017. propala. Revidirana strategija je usvojena 2020. godine s ciljem ubrzanja procesuiranja, a njeno usvajanje je jedan od 14 prioriteta koje Bosna i Hercegovina mora da ispuni na putu ka Evropskoj uniji. Ovom revidiranom je predviđeno da se na državnom nivou procesuiraju najsloženiji predmeti u roku od sedam godina, a da ostali budu prebačeni na niže sudove i da rok za njihovo završavanje bude produžen do 2023. Obje strategije su propale zbog toga što je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine 2004. svjesno potkopalo predmete ratnih zločina. A to je radilo dok su im za njihov (ne)rad obezbjeđivana velika sredstva donatora.

Vratit ćemo se ponovo na tu prelomnu 2004. godinu kada je shodno Pravilima puta Rimskog sporazuma 2004. i 2005. godine Tužilaštvu BiH iz Haga dostavljeno oko 850 predmeta za koje je postojala osnovana sumnja za počinjenje ratnih zločina. Radi se o predmetima koji su formirani nakon što je Tužilaštvo Haškog tribunala pregleda oko 6.000 predmeta. Trebalo je samo podići optužnice u tim predmetima. A šta je uradilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine?! Umjesto da se fokusira na ovih 850 predmeta za koje je postojala osnovana sumnja za počinjenje ratnih zločina, ono je 2004. počelo samo ponovo pregledati svih 6.000 predmeta i tako napravilo kolaps u progonu ratnih zločinaca koji je evidentan i nakon gotovo 20 godina takvog njihovog rada koje je međuanrodna zajednica svojim sredstvima omogućavala ne uslovljavajući ih pravim rezultatima.

Danas slušamo izjavu predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) Bosne i Hercegovine Halila Lagumdžije u kojoj konstatuje: "U procentima, 56 ili 57 posto su lica koja nisu dostupna organima gonjenja. Oni su u Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori, pa i u situaciji kada posredstvom pravne pomoći uradimo postupak do izjašnjenja o krivici i dođemo u situaciju da možemo raspisati potjernicu, oni se kriju u tim zemljama", izjavio je. Kazao je i da je više od 300 lica nedostupno organima gonjenja u Bosni i Hercegovini, a da su samo za 20 posto njih raspisane potjernice.

Anex B

Treba podsjetiti da su žrtve uspjele svojim dugotrajnim i velikim pritiscima - jedne od njihovih mnogobrojnih nevjerovatnih borbi koje vode u procesima za istinu i pravdu, da se u Revidiranu strategiju uvrsti tzv. Anex B prema kome se prioritet u procesuiranju daje za 300 predmeta iz Pravila puta, koji se decenijama kriju u ladicama Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Ta “borba“je uključivala i borbu s međunarodnom zajednicom u Bosni i Hercegovini, čiji ”doprinos“je ogroman u tome da imamo ovo stanje, a prije svega zbog toga što je dozvolila Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da opstruira predmete Pravila puta.

Treba li napominjati da su ogromna sredstva međunarodne zajednice data za (ne)rad Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Također, pri tome treba podsjećati da je od gore navedenih 850 predmeta njih preko 80 posto protiv planera i izvršilaca zločina iz reda srpskog i hrvatskog naroda. To je i suština zašto je došlo do kolapsa od 20 godina - jer se izbjegava procesuiranje onih koji su zajedno s Miliševićem, Tuđmanom, Karadžićem i Bobanom preko udruženog zločinačkog poduhvata realizirali zločine nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

(Cijeli tekst čitajte u štampanom izdanju Preporoda)