Crnih Gruja u Liplju bukadar je bilo

Piše: Osman Halilović

Moj drug i vršnjak S., imao je samo 13 godina kada su došli po njih. Za nesretna vremena teško je to djetinje doba. Još uvijek si premal za otpor, a već dovoljno velik da možeš predosjetiti zlo.

Tog 24. maja 1992. kada su pripadnici tzv. TO tzv. srpske opštine Zvornik i zloglasne jedinice "Beli Orlovi" (tako se to opisno mora da kaže a, zapravo, sve go četnik i do skora fini pravoslavni komšija), izvršili raciju nad bošnjačkim civilima u okolini Liplja i dolini Jošaničke rijeke, S. je bio jedino dijete u kući.

Dok su ih četnici megafonom pozivali da siđu na lokalni put s njim je bila njegova majka i još neke žene iz komšiluka. S. je išao posljednji. Prije nego što bi ga zle oči mogle sočiti, u strahu, uvjeren da će uskoro biti ubijen, jednostavno je malo skrenuo ulijevo i legao u visoku majsku travu komšijine njive. Majka ga je samo pogledala i očima dala znak da tu i ostane. Majka je majka. Kada su žene sišle na put četnici su ih, psujući i batinajući, tjerali da se popnu u prikolicu TAM kamiona.

Jedan od zlotvora je galamio: "Jeste li same, ima li još neko gore u kući?" Neke od njih su, sjeća se S., govorile da nema niko. Onda je jedna žena, samo ona zna u kakvom strahu, rekla: "Ima jedino dijete s nama. Eno ga u travi!"

Njegov otac nafaku je sticao u Beogradu. Dva dana nakon racije uspio je, Bog zna kako, preći preko Drine i doći do svoje kuće. Kada je saznao da su mu porodicu zatočili u Liplju otišao je da ih traži. S pravom domišljam da je taj pošteni i vrijedni radnik, sa svakim dobar, planirao da upita svoje srpske komšije po kojem to svecu, iz kojeg, njemu nepojmljivog razloga, su njegovo dijete i njegovu ženu, sa još oko 400 drugih žena i djece, natovarili u kamione i, u zgradi osnovne škole u Liplju i nekoliko okolnih bošnjačkih kuća, zatvorili kao marvu!? Kod mosta u Liplju naišao je na srpsku patrolu. Prepoznavši ga, komšije su ga počastile bajonetom. Nakon mučenja, otac je istoga dana ubijen. S-ova majka ubijena je ujutro 2. juna, a istom prilikom maloljetni S. je ranjen i ostao trajni invalid. Kažemo samo "ubijena", a 30 godina svi znamo ime i prezime četnika koji je tog jutra pucao na civile, malo prije nego što će oslobodioci doći do kuće u kojoj su logoraši bili zatočeni.

S. se vratio na imanje svojih roditelja. Živi povučeno i usamljeno. U Zvornik nikad ne ide, jer vjeruje da će na ulici sresti i prepoznati nekog od svojih mučitelja. Za onu ženu što ga je razotkrila veli: "Sve sam joj halalio, znam da je morala. Ali, vala, i nju ne volim da vidim."

Logor za bošnjačke civile u Liplju kod Zvornika formiran je 24. maja. U njemu je bilo zatočeno oko 460 civila, od toga tek nekoliko desetina odraslih muškaraca. U narednih devet dana užasa i pakla vršena su ubistva, maltretiranja i silovanja, a brutalnost i stravičnost pojedinačnih slučajeva je takva da nije ni za jedan tekst, nego isključivo za istražiteljski zapisnik.

Nakon što je H., tada sedamnaestogodišnja djevojka, uspjela pobjeći iz logora i donijeti vijest o tome da četnici sutradan planiraju strijeljati sve zatočenike, rahmetli Bešir Dautović je u okolnim, još uvijek slobodnim selima, organizovao grupe momaka koji su, ujutro, 2. juna, s tek nekolicinom dugih cijevi, improvizovanih pušaka i domišljatih eksplozivnih naprava izveli jedan od najvećih podviga odbrambenog rata: oslobodili su svoje komšije iz logora smrti i spasili stotine nevinih života. U ovoj akciji rahmetli Bešir dao je svoj život. Ima već dobrih dvadeset godina kako u Liplju, u junu, organizujemo sjećanje na dan kada je logor oslobođen. Sjećanje je to na najvažniju lekciju o hrabrosti, odlučnosti i slozi koju naše generacije pamte. Ali, iz godine u godinu, bio je to i glasni apel nadležnim institucijama da se zločin u Liplju mora adekvatno kazniti. Zbog svih nas koji živimo u ovoj lijepoj zemlji, zbog dostojanstvenije budućnosti naših potomaka.

Očekivalo se i tražilo ono što je najbliže potpunoj zemaljskoj pravdi: da se pozovu na odgovornost predsjednik kriznog štaba tzv. srpske opštine Zvornik i njegovi najbliži saradnici, komandant tzv. TO u Zvorniku, komandir jedinice tzv. TO u Liplju (predratni kadar lokalnog SDP-a , koji je u Liplje, na dvije sedmice prije racije, došao s petokrakom tražeći predaju oružja i garantujući sigurnost bošnjačkim civilima). Naravno, i sami izvršioci stravičnih zločina. A oni niti su anonimni niti nepoznati. Zanimljivost vezana za identitete brojnih izvršilaca zločina u Liplju, kako ih navode mnogi svjedoci, usmeno i u već objavljenim publikacijama, nisu imena, nego prezimena koja se ponavljaju. Komšijska. Djeluje da su porodično i familijarno u Liplje, na ubijanje i silovanje, dolazili kao na crveno slovo, kao na rođačku slavu.

I napokon! Nakon skoro 31 godinu od zločina, u srijedu, 8. februara, Granična policija Bosne i Hercegovine, po potjernici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, na graničnom prelazu između naše države i susjedne Srbije uhapsila je Radeta Grujića. Rade Grujić naš je bivši komšija sa Srpskog Snagova.

On će prvi, nakon duge tri decenije, nadamo se, odgovarati za sasvim konkretan zločin.

Da li je već prekasno da očekujemo da će se rođaci sabrati i tamo gdje treba: pred Sudom države Bosne i Hercegovine? To, naravno, još ne znamo. A, kako reče jedna nena, koja je prije 31 godinu preživjela užase logora smrti u Liplju, na vijest o hapšenju Radeta Grujića: "Bilo je, sine, još crnih Gruja tamo u logoru, bukadar!''

(Preporod.info)