Povodom Svjetskog dana smijeha - "Njen osmijeh je ajet o džennetu"

Posmatrano iz vanjske perspektive, sitne su razlike koje međusobno odvajaju pojmove smijeh, osmijeh i podsmijeh; iako oni sadržajno i u kulturi komunikacije šalju potpuno različite poruke.

Osmijeh sugeriše učtivost i naklonost sagovorniku, dio je kulture komunikacije.

Smijeh je reakcija na duhovit trenutak. Uglavnom je simpratičan i zarazan, a gotovo u pravilu graniči sa pretjerivanjem. Svakako je neposredniji od osmijeha, a nerijetko i iskreniji jer ga se ne kontroliše. 

Podsmijeh, na koncu, ima negativne konotacije, te je obično neodvojiv od namjere da se nekog diskredituje ili naglasi vlastita superiornost od onoga o kome se sa distance govori.

Na osnovu ove podjele moguće je staviti znak pitanja iznad iskrenosti baš svakog osmijeha. On može biti prilagođen kao znak učtivosti i ništa više.

Jedan od autentičnih primjera iskrenog osmijeha opisan je u stihu Nedžada Ibrišimovića o bosanskoj majki: Njen osmijeh je ajet o džennetu.

Pristupimo li ovom stihu posve iskustveno, po principima identifikacije i prepoznavanja, možemo ga povezati sa konkretnim licima iz našeg životnog okruženja - majkama, očevima, dedama, nanama, pojedincima iz džemata...

Jedan od iskustvenih prizora o kojem razmišljam je osmijeh djeda nakon što je čuo da će njegov unuk, svršenik medrese, održati hutbu u džamiji gdje već decenijama klanja džumu. Dedo, hadžija, vakif džamije, džematlija inače nasmijanog lica, prilikom tog saznanja je razvukao poseban osmijeh. Nije to ni znak učtivosti, ni kulture komunikacije. Čist ponos i neskrivena radost.

Njegov je osmijeh nakon džume imao sasvim drugu svrhu. Diskretno je prikrivao tugu dok je prepričavao kako unuk tiho govori, a njega izdaje sluh, pa veći dio hutbe nije uspo čuti. Ubrzo je vratio prvobitni "osmijeh ponosa" kad je počeo opisivati kako mu lijepo stoji džube i ahmedija, posebno hvaleći medresu kao školu.

Posebni su i oni osmijesi koje možemo vidjeti u džematima, obično nekih 15 minuta prije džume, dok efendija uči Kur'an, a džematlije koje su navikle ranije dolaziti u džamiju, sjede i slušaju. Onaj ko je u ovakvim momentima pogledima prelazio preko njihovih lica, razumije šta znači ozbiljnost bez odbojnosti. 

Vjerujem da ćemo se brzo složiti da ozbiljan izraz lica često ima elemente odbojnosti. Ima, ali ne i kod ovih džematlija dok slušaju kur'anske riječi. Njihova ozbiljnost sugeriše i skriveni osmijeh.

Moguće je redati mnoštvo životnih primjera Ibrišimovićevog prizora osmijeha, ajeta o džennetu. Vjerujem da će svaki čitalac imati nekoliko svojih autentičnih poveznica.

Što ih više ovakvih poznajemo, možemo govoriti o vrijednosti vlastitih susreta.

(Nedim Gondžić/Preporod.info)