Ako ne određujemo kontekst - kontekst će određivati nas

Piše: Esad Bajić

Je l' mi vjera sve zato što nemam ništa drugo?

Dvije slike mi oslikavaju istu narav samospoznajnih tokova misli dok zrijem, na pragu pedesete godine života. Obje su vezane za ratno doba s jasnom zadrškom na tom terminu koji danas ne izgleda općim koliko mi je ranije takvim izgledao. Ranije mi je "ratno doba" bilo sasvim dovoljnim da objasni zašto iz njega uzimam te slike, dok danas uz zadržavanje težine tog termina ubacim kao jednako važan i termin mojih godina. Imao sam osamnaest godina i vakat mi je shvatiti da bi te godine po mnogo čemu bile prelomne za mene i da nije bio rat.

Prva slika označava početak rata i ugrubo je označena sklanjanjem u donji sprat kuće u vrijeme granatiranja kako bi se sačuvao život i izbjegao pretjerani strah. U toj prvoj verziji slike, život i pamet su ono što čuvam. Život je napadnut granatama i gelerima, pamet eksplozijama i strahotama njihova detoniranja i predodžbe šta može načiniti ljudskom tijelu.

Ta slika se nastavlja u novoj verziji u kojoj napuštamo našu kuću jer zbog pojave tenka na suprotnoj strani više nema moć da donjim spratom sačuva moć života. U ovoj verziji u kojoj postajem iseljenik iz svoje kuće razvija se pored želje za zaštitom života i pameti i verzija zaštite doma. Nakon svakog granatiranja istog trči se u prigodnom momentu i krpe rupe na njemu. Treća verzija iste slike tiče se momenta u kom gine moj otac i kasnije neprijatelj zaposjeda moju kuću.

U tom periodu ja već prelazim u drugu sliku koju ću probati riječima nacrtati.

U toj slici ja sam i dalje tek punoljetan ali lišen sam straha za dom jer ga nemam, lišen sam pokroviteljstva oca koji gine, te time suočen s gubitkom života koji mi teško pada i s kojim se nosim tako da ne dajem pravo vrednovanju ni svog. Kako ga smatrati nužno značajnim i vrijednim ako nije bio važan očev? Kako i život i smrt nužno potrebuju razlog, u tom periodu se, iz prije popratnog, u meni razvija (tom boli posebno iniciran) osnovni osjećaj potrebe zaštite vjere. Vjera postaje razlog života, razlog borbe i razlog smrti. Sam život, materijalna dobra, želje, emocije, pa i sama zemlja/država (koje je teritorijalno sve manje) postaju niže rangirane od vjere. I kako sve prethodno spomenuto i tome srodno biva uskraćeno, omeđeno, smanjeno, eliminisano, spriječeno, to više raste polje vjere. Kako raste tako se preljeva na ono na što se prije, bar ne u toj mjeri, prelijevalo. Više stvarno nego li metaforično, što dunjaluk postaje uži to ahiret postaje širi.

U toj drugoj slici na položaju iznad grada isti rov duže tri insana. Jedan sam već opisani ja, drugi insan je gradsko dijete koje još ima živog i babu i čitavu kuću i pred njom novog golfa keca iz sarajevskog Pretisa i treći je insan čija je cijela porodicu vani i, nakon ratnim strahotama splasnulog patriotizma, čeka priliku da i on ode. Njegov smisao života je normalan život i rad. I moj je, i ovog je drugog, ali on za to ima objektivne mogućnosti, samo da se otvori put. Sve što ima porodica ovog trećeg u Njemačkoj, ovaj drugi smatra da će ostvariti u gradu čim rat stane. Ja to bez objektivnog uporišta u dunjalučkoj stvarnosti zamišljam da ću imati u Džennetu. Dužimo isti rov, čuvamo istu liniju iza koje je jedan te isti grad a dumamo različite predstave o životu. Dobri smo prijatelji i imali smo vremena da se izobjašnjavamo tako da svako od nas poštuje misli i stavove onog drugog, mada nisu iste.

Treći svako jutro kad se probudi prouči bismilu, tako i kad legne, tako i kad puca. Drugi zna suru Ihlas i radi isto što i drugi kad se budi i kad liježe - tri puta, a kad je granatiranje poveća po potrebi. Oba poštuju to što ja klanjam i jako im je drago da dijelimo rov.

Kad idemo s linije, ja idem u kasarnu, drugi ide kući, treći ide kod tetke. Kad idemo na liniju drugi govori trećem kako je jedino moj put u budućnost prohodan.

- On samo treba da izviri malo i šehid - Džennet, mi ćemo se načekati za svoje planove!

Preživjeli smo. Treći je sredinom rata otišao svojima u Njemačku, nakon rata je povukao drugog. Kasnije su se vratili. Drugi je, kako je i sanjario na liniji, pokrenuo autopraonicu, a treći se nakon nekih neuspjelih poslova ponovo vratio u Njemačku.

I svi smo muslimani. Džumanske il' bar bajramske namazdžije. Poneki razvod, pokoja piva - svinjetina nikad.

Strah od vjere i vjera u strahu

- Moram ti se pohvaliti - kaže mi treći - učlanio sam se u naš džemat. Imaju biblioteku, počeo sam čitati.

- Mašallah, baš mi je drago.

- Sjećaš se ono uz rat kad si pričao o idealnim muslimanima i navodio onaj period u kom ih niko nije smio dirati, a bili su imućni da nisu imali kome dati sadaku?

- Sjećam.

- E pa, shvatio sam da su imali jaku vojsku jer su bili ekonomski jaki, a ekonomski su bili jaki jer su imali vlast i sudstvo koje nije tolerisalo mito, korupciju, bogaćenje postavljenika i dr.

- Zar ti nisam i ja tako govorio?

- Nisi. Možda i jesi ali nisi sam tako djelovao, niti sam te ja tako razumio. Ne djeluješ ni sad. Nisi motiviran.

- Ma jesam, samo se ne umijem snaći!

- Nemoj mi zamjeriti, načitaniji si od mene, ali mislim da unatoč tome imaš, manje-više, istu predožbu islama kao i moj babo. Nespojivu s dunjalukom. I on je u džamiju počeo ići tek u penziji, a kad sam ga pitao što ispalo je da se bojao da neće moći završiti što je planirao u životu ako postane vjernik. Ti si ovo njegovo samo okrenuo u rikverc - ništa vele ne planiraš od života jer misliš da ćeš, ako budeš, postat slabiji vjernik.

Slušam ga i znam da je u pravu.

"Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih…" (Bekara, 286)
Kur'an nam svojom porukom jasno odgovara: Ako nam je dato da živimo u ovom vremenu, onda nam je dat i potencijal za nošenje njegovog bremena, jer Bog nikog ne tereti bremenom koje ne može nositi.

Kako definišeš tako živiš

Koliko god islam imao jedno izvorište, jednu Knjigu i jednog Poslanika kao uzor nemoguće ga je razumjeti izvan konteksta prostora i vremena. Uz ovaj kontekst na individualnoj ravni neizbježno je naše iskustvo i naše definisanje proživljenog. To nas određuje. Iste situacije u prošlosti mogu označavati mjesta gdje su neki doticali dno, a drugi vrh života. Umiranje prije smrti kroz koje smo prolazili u ratnim vremenima za vjersku misao može biti vrhunac (samo)spoznaje a za materijalističku njena najniža tačka.
Vrijeme iza označeno je kao vrijeme različitog definisanja "istog". Jedni u tom vidimo najvredniji ibadet, selamet, ponos, uspjeh, drugi nazadak, gubitak i nešto u svakom pogledu destruktivno. Ovo definisanje predstavlja gledišta i nije vezano samo za nas kao sudionike nego određuje i pogled naših potomaka. Koja će definicija biti ponuđena, koja će društveno nadvladati nije samo individualno nego i društveno pitanje? Nije samo pitanje odbrane ličnih nego i zajedničkih principa. Vjerska misao, po meni, treba da objelodanjuje i svoju mjernu vrijednost inače će materijalističko gledište na život dobrano iščašiti vjerski pogled.

Prenosi se da je nekom čovjeku koji je imao vrućicu Poslanik kazao: "Ako Bog da, spas od džehenemske vatre", a on je uzvratio kako je to samo vrućica i ništa više, na što je Poslanik kontstatovao "Ako tako misliš, onda ti je samo vrućica."

Definicijama prošlog, sadašnjeg i očekivanog budućeg mi zastupamo (ili ako o tom ne vodimo računa ne zastupamo) stav o životu. Taj stav traži da se brani, traži ulaganje, traži reklamu - promidžbu, da se obrazlaže, tumači, brani - a ako je vjerski onda da se VJERUJE U NJEGA.

Ako ne određujemo kontekst - kontekst će određivati nas

Jedna hikaja kaže da je neka žena jako voljela svoga muža, ali život ko život nosi iskušenja te joj u jednom takvom iskušenju muž dade razvod braka, i to riječima: - Puštam te koliko traje - hin!

Razvod ženi teško pade, a kako je riječ "hin" kojom je njen muž označio trajanje koje je teško razumjeti bez konteksta, žena ode kod prvog učenjaka da sazna koliko je "hin" - vrijeme razvoda. Objasni mu što joj se dogodilo i da se razvela od muža, a taj učenjak joj kaže: - Puštena si hiljadu godina! Svoje mišljenje dokazao je Božijim riječima iz Kur'ana: "Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan?" Izraz "hin" u ovim riječima označuje iznimno dugo razdoblje, 1.000 i više godina.

Ovaj odgovor nije zadovoljio ženu, jer je to značilo da je puštena zauvijek, te odluči da ode do drugog učenjaka, koji joj odgovori: - Puštena si samo jednu godinu! I ovaj je drugi učenjak svoje mišljenje potkrijepio Božijim riječima iz Kur’ana: "Daje plodove svoje svake sezone s dozvolom Gospodara svog".

Ali ni ovim odgovorom žena nije bila zadovoljna jer je smatrala da je godina dugo razdoblje, pa je otišla kod trećeg učenjaka i pitala ga o trajanju "hin" perioda, dokad ju je muž pustio, te joj je ovaj treći alim odgovorio: - Puštena si od svoga muža samo jedan dan! I on je svoje mišljenje potkrijepio Božijim riječima: "Pa, hvaljen neka je Allah kad god omrknete i kad god osvanete" - gdje izraz hin upotrebljen u kontekstu jednog dana.

Ovu ožalošćenu i zbunjenu ženu zadovoljio je tek ovaj odgovor, no "hin“"i dalje može značiti hiljadu godina, godinu, dan, tren. Do nas je koji ćemo kontekst odabrati i za koju vrijednost smo se spremni truditi.

(Preporod.info)