Đozo u slobodnoj Zajednici
Piše: Ekrem Tucaković
U okviru Tezkiretname - programa institucionalnog obilježavanja godišnjica rođenja ličnosti značajnih za islam, muslimane i Islamsku zajednicu - 17. decembra 2022. godine u Sarajevu je održan okrugli sto povodom 110. godišnjice od rođenja Husein-ef. Đoze, ličnosti iz prve kategorije i od značaja za cijelu Islamsku zajednicu.
O djelu Husein-ef. Đoze nije mi namjera ovdje pisati, niti je to moguće u ovom kratkom osvrtu. Dovoljno je citirati Tezkiretnamu u kojoj se navodi da je Đozo bio "alim aktivističkih pogleda i zagovornik obnove islamske misli na načelu idžtihada; najutjecajnija ličnost u vjerskom životu bosanskih muslimana šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća", te ličnost koja je dala važan "doprinos pozitivnoj ulozi Islamske zajednice u procesima nacionalnog priznanja bosanskih muslimana".
Postojanje i trajanje u vremenu nekoga ili nečega, jednim bitnim krakom je oslonjeno na sjećanje i pamćenje. Tezkiretnamom se cilja na snaženje institucionalne memorije Islamske zajednice, kao podloge na kojoj se stabilizira i ojačava njeno trajanje. Međutim, ništa manje nije važno ni kako se to sjećanje realizira i koje efekte pamćenje ostavlja u pojedinačnoj i zajedničkoj svijesti i akciji. Islamska zajednica u punoj duhovnoj i intelektualnoj oslobođenosti od vanjskog utjecaja do kojeg je došla krajem XX stoljeća, u prilici je da u vlastitoj slobodi odgovorno i utemeljeno reorganizira i presloži personalne doprinose i događaje koji su na bilo koji način obilježili njenu historiju ili sudbinski usmjeravali njeno kretanje u povijesti. Sama ta činjenica je nemjerljivo važna.
Obilježavanje godišnjica ličnosti iz Tezkiretname može se odvijati na nivou predstavljanja biografije, prepričavanja zgoda, anegdota, ličnih sjećanja, reproduciranja subjektivnih doživljaja. Premda bi i ovo bilo nešto, ipak ova vrsta sjećanja ima ograničene domete. Možda su najznačajniji pozitivni efekti u tome što se tako drži aktivnom svijest o nekome ili nečemu, akumulira određena građa i svjedočenja kao izvjesna podloga za drugu vrstu sagledavanja. Izražena nuspojava ovog pristupa ogleda se u činjenici da na duže staze neminovno okamenjuje tradiciju i ličnost, umnogome sakralizira ljude i događaje. Sufijski narativ, dobrim dijelom koncentriran na anegdote i pripovijesti o zgodama iz života šejhova, zatim zgode (hikaje) iz života ranih generacija muslimana i israilijati pripadaju ovom žanru. On ima nesumnjivu pedagošku vrijednost i karakterističan je za religijski diskurs općenito.
Međutim, u sagledavanju ljudi i događaja iz vlastite prošlosti postoji evidentna potreba za višim stepenom introspekcije i analitičkog samoprosuđivanja, konstruktivnog kritičkog fokusa na konkretna djela i mišljenje. Ovaj pristup neće umanjiti važnost i doprinose zaslužnih pojedinaca, štaviše može ih izoštriti i očistiti od onoga što im ne pripada.
U prilici smo, dakle, sagledavati i analizirati u slobodi Zajednice Đozu i sve druge naše zaslužne i istaknute ličnosti i događaje onako kako će se oni, neminovno, prosuđivati u budućnosti kada ne bude njihovih savremenika i saradnika koji, možda i nesvjesno, drže neku vrstu subjektivnog monopola na(d) njima i "istinom" o njima.
Slobodu odlikuje nekažnjiva pluralističnost istraživačkih perspektiva koje su, ipak, ograničene nesumnjivim činjenicama, očiglednim istinama i razumnim argumentima. Ove vrste ograničenja prepreka su relativizaciji i anarhiji. S druge strane, totalitaristički narativ je samorazarajući i u sebi nosi klicu svoga uništenja. Što duže traje to uništenje je razornije, a njegova zamjena nasilnija. Bog je puna i savršena Istina i Apsolutna Pravda i zato je Jedan. Sve drugo, sve mimo Njega i Njegova vođenja, usljed lišenosti posjedovanja cjeline ovih atributa, gubi legitimitet na totalitarnost svoga narativa.
Ne samo kada je riječ o sjećanju na ličnosti iz Tezkiretname, nego i na druge događaje, važno se čuvati dvije krajnosti: relativizacije i glorifikacije. Obje su štetne za institucionalno sjećanje i kolektivnu memoriju na kojima opstaju institucije i razvija se prepoznatljiv identitet. Od ove obje krajnosti povijest Islamske zajednice nije bila pošteđena. Obično su realizirane unutar dominantnog i krutog narativa jednog vremena koje bi zamijenio drugi sličan narativ u kojem bi se relativizirao prethodni a glorificirala vlastita ishodišta. U tim mijenama i međusobnim potiranjima cijela istina i objektivno situiranje ostali bi na margini ili zamagljeni, a institucija i vjernici za duže vremenske periode uskraćeni za pravilno samorazumijevanje i zdrav unutrašnji samorazvoj. U tome je opća šteta očigledna! Stoga je privilegija samjeravati istraživačke perspektive kroz svjedočenja aktera, kao i njihova svjedočenja sa sudom istraživačkog mišljenja utemeljenog na naučnoj metodologiji i aparaturi.
(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)
