Dobar, bolji, najgori

Piše: Esad Bajić

Ima ljudi koji umiju izgotiviti insana lijepim prijemom, lijepom riječju, lijepom mišlju, odnosom. Zavoliš ih jer ti nasušno treba takav neko da se počastiš njime u životu, posebno u onim trenucima kad život i ne nudi mnogo slatka. Jednog od takvih insana sjećam se iz ratnog vremena. Bio je podosta stariji od mene i stanovao na pola puta između kasarne i mog rodnog sela, tako da sam svraćao u tim prilikama kada bih dobio slobodno da obiđem majku. On je mene častio lijepim prijemom i radošću što me vidi a ja njega cigaretama i ostalim što se moglo ušparati iz vojničkog sljedovanja. Nikad nisam razmišljao o materijalnoj vrijednosti onog što donesem niti onog što ponesem - to su bili uzgredni elementi onog većeg - što predstavlja iskreno prijateljstvo.

Jednom se, prilikom moje posjete, desilo da mu je neko došao na vrata i ponudio nešto na kupnju, da li med il' nešto drugo, ne sjećam se. Falilo mu je 20 njemačkih maraka koje sam ja imao u džepu. U tom vremenu se za taj novac moglo uzeti 2 kg brašna, pola kutije cigareta. Nije, dakle, imalo neku veću vrijednost, pa kako nisam znao ni odakle mi u džepu tako sam zaboravio i da sam ih dao.

Prošao rat, promijenili se moji putevi, prorijedila se naša viđanja, tek na nekom mevludu sretoh ga s porodicom. Djeca narasla, mašallah, momci i cure za udaje i ženidbe. Ja sretan što ga vidim, on sretan što vidi mene. Grli djecu i govori im koliko sam ja njemu valj'o. Meni drago čuti takvo što o sebi ali napominjem ga da nije vrijedno spomena da to prijateljstvo podrazumijeva, pri tom razmišljam kako se, eto,u tim ratnim vremenima moglo ljudima učinit dobro s ponekim kilogramom šećera, brašna, kutijom cigareta, odjevnim predmetom… No iz tih misli me trznu njegova rečenica "Ne znate vi kad je on meni dao 20 maraka".

Nisam tad imao u sjećanju prije opisani događaj, no i kad se sjetih prenerazi me činjenica da je ta novčanica prekrila sve drugo. Nesavršenost ljudskog karaktera, cvoknuti ego odjednom počeše izbacati iz sjećanja sve što sam donosio zajedno s cijenama iz tog vakta. Pa dobri moj ahababu, šećer je bio 30 KM a koliko puta sam po kilogram donio, pa brašno, pa ulje, pa riža, pa cigarete -kutija 50, pa…. I tako dok se, i dalje s osmijehom na licu, tapšem s njim u mevludskoj gužvi vidim ode i prijateljstvo i hajr koji smo jedan drugom činili, i sevab od pomaganja, sve zbog 20 njemačkih maraka. Rastao sam se s njim k'o s čovjekom kojem u kafani platiš kafu jer je sjedio za tvojim stolom.

Čitav taj dan sam proveo u nelagodi, iznenađen sopstvenim sitničarenjem, zbunjenošću i osjećajem da mi je 20 glupih maraka uzelo jednu osobu koja me činila sretnim i obveseljavala.

Govorio sam samom sebi da spominjanjem tog novca nije negirao ostalo, da… ali džaba. Ubrzo sam shvatio da je razlog mog stanja i razočarenja u činjenici da me svojoj djeci predstavio kao nekog ko mu je nekad dao 20 maraka, a ne kao prijatelja kojem se radovao u tim ratnim vremenima bar onoliko koliko sam se ja radovao što ću vidjeti njega.

…

Dvadeset godina nakon okončanja ratne agresije na jednom lijepom skupu gostujem kao pisac. Domaćin me predstavlja kao autora ilahije "Kome sedždu činiš brate" i još nekih knjiga.

Nastavlja predstavljati i ostale učesnike u programu, a moj mozak tilta. Samo na knjizi "Neka pamćenje traje" radio sam tri godine, hiljade datuma, podataka, imena, al' eto, ode s drugih dvadeset i nešto naslova u "još neke knjige" jer tekst ilahije koja je kanula iz moje djetinje duše na papir prije 35 godina odnese prevagu. Prigovorih mu nakon programa diskretno, a on veli: "Ma, nema veze, raja je shvatila!"

Ne znam šta je raja shvatila, ne znam što i šta ja ne shvaćam ali mi naumpadne izreka da jedna lasta ne čini proljeće. Isto mi se dešava na programima vezanim za kulturu sjećanja gdje redovno bivam predstavljen kao maloljetni dobrovoljac Armije RBiH. Ok, ja volim što sam pripadao toj kategoriji, ali osjedio sam, oćelavio, imam naborano lice pedesetogodišnjaka s bijelom bradom i brkovima. Kako će to razumjeti mladi kojima se obraćamo. Hoće li s takvog skupa otići s upitnikom iznad glave, hoće li im teme o kojima govorimo izgledati nepovezano kao što izgleda moj lik uz oznaku „maloljetni“?

…

Diplomirani politolog, uz to magistar prava, opisuje mi neke projekte koji bi bili izvodljivi u našoj lokalnoj zajednici. Sve osmislio, od projekta do finansiranja. Vjerujem u njegovo znanje i sposobnosti pa se ne čudim tim odličnim idejama, no, trznu me njegovo pitanje: Šta misliš smijem li ja ovo gdje spomenuti?

I onda razmišljam o putu koji ti prijedlozi trebaju proći do centara uprave. Kad bih širinu znanja i ideja koje moj ahbab ima usporedio s cijevima, onda je on ona cijev s „fi“ od pola metra i punog kapaciteta protoka, no valja mu se naštiklat na posrednika od dva cola da bi prenio ideju do vrha. Šta će biti s tom idejom i s kakvim pritiskom će izletjeti iz ta dva cola pred nadležne, Bog zna. Sasvim razložno mi je njegovo pitanje smijem li, jer vrlo često u takvim slučajevima i omjerima spojnica pukne i u najboljem slučaju ostaneš mokar do gole kože.

…

Ilidža. Prohladno jutro s obilnim kišnim padavinama. Čekam u štampariji neke plakate za Medžlis. Ulazi lijepo obučen momak s bijelom "derviškom" kapom na glavi. Sjećam ga se odnekud. Prije nego što progovori vlasnik štamparije pruža mu pet maraka i veli: „Moj Nerko, pa zar i jutros na vakoj kiši moraš hodat?“

- Šta ću, moj gazda, da meni neko odmah ujutro hoće dati stotinu maraka, ja bih se vratio kući, ne bih kisnuo na vakom vremenu!

Sjetih se odakle ga znam, svraćao je i meni u kancelariju u Konjicu, prosjak po zanimanju.

…

Džematlija mi se žali na džematski odbor. Redovno obavlja neke poslove za džamiju besplatno, fi sebilillah, al' sad mu zapalo ruku neko džamijsko ćage s donacijama i vidio tamo spisak nekih ljudi s donacijama od deset, dvadeset mraka, a njega nema iako samo jedan angažman koji učini za džamiju vrijedi preko stotinu maraka.

- Nema tu hilne, vjeruj mi, jednostavno nisi prošao kroz sistem, pa te i nema- kažem mu!

- Kakav sistem?

- Finansijski. Nisi naplatio preko bloka pa nema ni da si radio, a nisi uplatio na blok pa nema ni dasi donirao nešto. Idući put kad budeš radio naplati svojih 100 KM, kad ti isplate sredstva ti ih odmah uplati za džamiju i bit ćeš na spisku.

- Ma niđe veze, uzmi-vrati, ne radim ja to s nijetom da negdje visim na zidu, nego, nako me ubolo u oči!

- E pa, da bi visio na dunjalučkom zidu moraš proći kroz sistem, knjige kiramen katibina i naše dunjalučke nisu nužno iste, ako pokušamo da ih izjednačimo bojim se da ćemo nanijeti štetu sami sebi. Nekad i šejtan uplati za džamiju.

- Čuj to?

- Da, da bi aktivir'o naš tersluk pa da dunjalučkom računicom izbrišemo ahiretsku!

- Nalet ga bilo, nisam znao da se i tim bavi!

- Pa, mislim da puno više učestvuje u našim takmičenjima ko je bolji negoli ko je gori.

- Naletosum!

- Naletosum!

(Preporod.info)