Slovo o profesoru Ahmetspahiću - Jedna učenička perspektiva

Poslove vezane za odgojnu službu u Gazi Husrev-begovoj medresi nedjeljom obavljaju predmetni profesori. Grupa učenika, uključujući i autora ovog teksta, jedne se nedjelje odvažila pozvati rahmetli Munira Ahmetspahića na kahvu. Doživljavali smo ga kao sagovornika koji nas razumije i od kojeg imamo šta čuti, a (valja iskreno progovoriti) sebe kao maturante smo neopravdano smatrali već dovoljno ozbiljnim da mu pravimo društvo.

Duhovito i sa osmijehom, istovremeno čuvajući ozbiljnost svoje poruke, objasnio je da će on svoju kahvu popiti sam tokom pauze, ali da će nas rado počastiti. 

- Profesor Munir nam je platio kahve - hvalili smo se kolegama, a neki su i u razgovoru sa roditeljima dodali ovaj primjer već postojećem nizu epiteta i pohvala na njegov račun.

Nije to jedina lična dimenzija po kojoj ga pamtim. Profesor Munir je doprinio i izgradnji mog imidža softe u lokalnoj zajednici. Neposredno pred ramazan 2012. godine sreli smo se u amfiteatru medrese i dogovorili da će, tokom obilazaka učenika na praksi, on insistirati da obiđe moj ramazanski džemat, održi predavanje džematlijama i ocijeni me.

Prema rasporedu glavnog imama, mene je trebao posjetiti neko drugi; ali je profesor Munir insistirao da se napravi izmjena u rasporedu. Ne znajući za naš prethodni dogovor, glavni imam me je zbog toga doživio kao učenika kod kojeg je i profesorima zadovoljstvo doći. Često bi me poslije toga predstavljao riječima: "Za njega se otimaju medresanski muderisi."

Dobro poznajem sebe iz tog perioda i znam da nisam bio nešto drugačiji od drugih, niti vrijedan "otimanja". Riječ je o profesorovom poštivanju dogovora i komunikacijskoj vještini zahvaljujući kojoj je uvijek znao lijepo predstaviti one o kojima govori. Tek jedna od tvari zbog koje sam osjećao veliku zahvalnost prema njemu.

Dio te posjete je opisan u tekstu "Ma mog'o bi ti to malo i skratiti" koji, bez pomena imena, lijepo portretira profesorovu toleranciju, te razumijevanje konteksta i prilika pojedinaca.

Jezičari i prevodioci su govotovo u pravilu zanimljive ličnosti - zbog erudicije, širokog obrazovanja i razumijevanja društvenih prilika prostora jezika iz kojeg prevode. Profesor Ahmetspahić je, uz ovu širinu, bio sjajan poznavalac i lokalnih navika, zbog porijekla, imamskog iskustva i čestog angažmana gostujućeg predavača. 

Ovakva kombinacija garantuje sagovornika sa razumijevanjem širokog spektra tema, čemu smo kao učenici svjedočili na časovima kada bi odlučio da pristane na naša insistiranja da, umjesto plana i programa, tek onako razgovaramo.

Znao je profesor kad treba pristati na to, kao što je znao da je naše insistiranje više odraz ljenosti spram nastave, nego zainteresovanosti za razgovor. Kao što je znao kad i kako nastaviti sa planom časa, te autentično i razumljivo ispredavati gradivo. Na koncu, adekvatno sankcionisati potpuno nezainteresovane, te nagraditi one koji pokažu  inicijativu da uče arapski jezik.

Takvi razgovori su, bez obzira na nečasnu namjeru nagovaratelja, rezultirali nekim novim perspektivama, rečenicama koje smo ponavljali ili čak promjenama naših stavova spram pitanja o kojima smo već mislili da znamo dovoljno. Kao što su i časovi rezultirali time da kao svršenici medrese (neki manje, neki više, ali svi dovoljno) možemo formulisati i razumjeti rečenice na arapskom jeziku. Neki su danas ozbiljni govornici i prevodioci, a nerijetko istaknu doprinos profesora Ahmetspahića svom trenutnom statusu i znanju.

Danas je pet godina od profesorovog preseljenja na ahiret. Vjerujem da, uz zajednički stav o njegovim karakteristikama, svaki pojedinac baštini lične priče u kojima je profesor pokazao svoj nesvakidašnji i uzorit karakter.

(Nedim Gondžić/Preporod.info)