Hasib Suljić je imao samo 15 godina kada je jula 1995. godine krenuo putem smrti

Hasib Suljić je imao samo 15 godina kada je jula 1995. godine krenuo putem smrti

Petnaest godina imao je Hasib Suljić kada je jula 1995. godine krenuo sa svojim ocem i hiljadama drugih Bošnjaka šumom ne bi li došao do slobodne teritorije. Ove godine izdao je knjigu pod nazivom „Maloljetnik na putu smrtu: Visok za Potočare, nejak za šumu“ u kojoj je opisao svoje teško iskustvo.

- Kada je u pitanju put smrti, ja nisam ni znao da ću krenuti tim putem. Naime, moji roditelji su bili u dilemi šta sa mnom već od samog polaska od kuće, pa do pod Šušnjare, gdje se nepregledna kolona ljudi, žena, djece i staraca razdvajala na dva dijela. Žene sa djecom i stariji kretali su se prema Potočarima i UN-ovoj bazi, dok su muškarci išli lijevo prema Jaglićima – prisjeća se na početku razgovora za Preporod.info Suljić.

Ostali smo tu nešto duže, govori Suljić, sve dok nam se nisu pridružili moji rođaci Hamdija i Safet. Odmah su pitali moga oca zašto smo još tu, na šta im je moj otac rekao da ne zna šta će sa mnom, nejak je za šuma, a visok za Potočare, znajući da se UNPROFOR-u ne može vjerovati i sam im nisam vjerovao.

- Mislim, ipak da je period proveden pod svakodnevnim granatiranjem, napadima četnika, svakodnevna pucnjava iz pješadijskog oružja imao uticaj na moje snalaženje koje će uslijediti na putu smrti. Kako sam se već u ranoj fazi puta rastao sa ocem, tek tada je za mene nastao pravi pakao. Nisam poznavao ni milimetar puta, a nakon rastajanja sa ocem, nisam poznavao ni ljude, tako da mislim da je samo Allah, dž.š., pomogao da se, ipak snađem u takvim okolnostima. Sada kad pogledam sa ove distance na taj period, zaista, to je samo Allahova volja – ističe Suljić.

Trebalo je donosti odluke koje život znače i ispostavilo se da je ispravne odluke donosio. Bilo je bezbroj teških trenutaka na putu smrti, govori Suljić, a najteže mu je pao rastanak sa ocem. Nadao se da će se negdje u putu ponovo sresti sa ocem, pitao bi svakog poznatog pri susretu, međutim, nije bilo nikakvih informacija.

- Na žalost, moj otac, ali i veliki broj drugih učesnika, uključujući takođe i veliki broj maloljetnika nisu uspjeli doći do slobodne teritorije. Tu se može vidjeti jasna namjera agresora, cilj im je bio pobiti što više, nisu im bile bitne godine ni uzrast. Dokaz su brojne masovne grobnice, način egzekucija, zatim premještanje tijela i po nekoliko puta, a sve u cilju prikrivanja zločina - kaže Suljić.

Sretna porodica

U razgovoru se Suljić dotiče i vremena prije rata. Njegovi roditelji, tri sestre i on živjeli su skladno. Govori da su bili sretna porodica.

- Bila je to čestita i vrijedna porodica, uvijek smo imali dobru saradnju sa komšijama i rođacima, tako da se bez pogovora uzajamno pomagalo prilikom bilo kakvih aktivnosti. Početkom agresije mnogo toga se mijenja, izuzev našeg karaktera. Moj otac je došao iz Hrvatske kako bi u krugu porodice dočekao Bajram i zbog nemogućnosti da se ponovo vrati na posao, ostao je s nama tokom rata sve do jula 1995. - napominje Suljić.

Njegovi roditelji su se trudili da imaju barem ono osnovno za preživjeti. Ističe da je koristio svaki trenutak da da svoj doprinos radeći noću sa svojom porodicom na njivi kako bi obezbijedili hranu za nadolazeći period.

Na samom početku puta smrti ostaje bez oca koji je pronađen u masovnoj grobnici u Glogovoj, a ukopan 2006. godine u Memorijalnom centru Potočari.

- Moj otac je bio izuzetan čovjek, to mi i danas govore njegove radne kolege. Možda mi nije dao sve što sam želio, ali sam siguran da je dao sve što je mogao. Imam lijepih uspomena koje će ostati sa mnom do smrti. Jako sam ponosan što sam imao takvog oca, molim Uzvišenog Allaha da ga nagradi najljepšim mjestom u džennetu - kaže Suljić.

Jasna namjera zločinaca

Namjere zločinaca su vrlo jasne, ističe on, plan je bio detaljno očistiti prostor gdje su živjeli Bošnjaci, uništavanje doslovno svega što asocira na jedan narod, uništeni vjerski i kulturni objekti, spaljeno sve do temelja, minirane džamije, a zatim na tim mjestima pravljeni parking prostori, kafane, deponije, a da bude još gore, sve ovo i danas negiraju, samo rijetki se distanciraju od genocida.

- Mislim da smo u velikoj mjeri zaboravili, da, ustvari nismo svjesni razmjera agresije i genocida. Odnos prema bitnim datumima, prema državi općenito, je na vrlo niskom nivou. Neće nam niko osigurati bolje sutra, stabilnu državu, moramo se sami izboriti, moramo, prije svega, početi poštovati sami sebe, kako bi nas drugi poštovali – ističe Suljić kome je najveći oslonac njegova porodica koja mu daje snagu da ponosno korača kroz život.

(Alem Dedić/Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti