Banja Luka - naša hamajlija

Piše: Muftija banjalučki Nusret Abdibegović

1.

Dnevno najmanje jedanput, a sedmično više puta, u Banjoj Luci, gradu kroz koji protiče rijeka Vrbas, pređem s jedne na drugu stranu obale. U smirenom koraku pokušavam svaki put iznova osluhnuti i dokučiti riječi, razgovore, dogovore, brige, korake i priču prethodnih generacija što lebde nad ovim gradom i nad glavama njegovih stanovnika. Bože milostivi, koliko ih je bilo pa nestalo, govorilo pa utihlo, a tek, koliko će se u budućnosti roditi i prošetati ovim gradom. Samo si Ti, o Bože naš, Kadar i Svemoguć. Na trenutak me obuzima jeza na pomisao koliko je njegovih stanovnika istjerano i protjerano, pa smo kao narod dovedeni u situaciju, maltene, da nestanemo iz njega.

Oni koji me prepoznaju, poselame, pozdrave, naklonom iskažu poštovanje, razmijene pokoju toplu, lijepu ljudsku riječ, uglavnom, sve to bude nakratko.

U jesenjem sivilu, ozare me vesela lica, bezbrižni pogledi i mladalački žamor, pokret učenica i učenika medrese, koji u jatima lepršaju ulicama ovog grada, kao ptice lastavice, vjesnici proljetnog duhovnog buđenja.

Dok spolja izgleda miran, u suštini, u ovom gradu svi imaju svoju priču, kazivanje, mišljenje i potrebu da se čuju, da se za njih zna. Jedni šapuću, drugi učtivo razgovaraju, treći iznose mišljenje, prijedloge i ideje, četvrti kritički nastupaju, a ima i onih, koji galame i viču, sebe usrećuju, jer samo to znaju. Iskusni i mudri, gledaju svoja posla, u duhu narodne izreke "svoj hljeb jedu i svoju brigu brinu". Dosta su im njihove brige da bi još i tuđe rastresali i raspredali, to im je zamorno.

Rekli bismo, čaršija k’o čaršija. Poznajem više čaršija, živio sam u njima, a i mahala (kvart) u kojoj sam rođen u Pruscu, zove se Čaršija.

Možda se u ovom gradu najmanje slušaju priče i kazivanja Vrbasa. Vrbas je neumoran po svom govoru i tišini. Samo je tu tišinu i kazivanje potrebno osluhnuti i razumjeti. To mogu oni kojima je Allah, dž.š., otvorio vidike i otkrio zastore, perde s pogleda, da mogu vidjeti s onu stranu, dao im je sluh, da mogu čuti nešto drugo i na taj način postići mudrost promišljanja o suštinskom smislu života.

Vrbas je izdašan, raskošan, svima i o svemu svjedoči. Govori da sve prolazi, teče, protiče, i život, i čovjek, i vrijeme, i imetak, i potomstvo, i prijatelj, i neprijatelj, i vlast, i ugled, i radost, i tuga, i sreća i patnja. Samo tragovi ljudskog života ostaju.

Sličnost Vrbasa i čovjeka je u tome što u dubinama svojim kriju tajne života i smrti, ljubavi i mržnje, radosti i tuge, moći i slabosti, vjere i nevjere. Vrbas kao i sva druga, ostala Božija stvorenja slave i veličaju Allaha. Zato on teče, protiče, osvježava, hrani, mami i približava. Njegovi plodovi su raznovrsni i ubiru se tokom cijele godine, ljeti nešto intenzivnije. U smjenjivosti pjenušavih, brzih i sporih brzaka, talasa, oslikava se njegovo udisanje i izdisanje, baš, kao kod čovjeka. Nema saveza između vode i čovjeka, kao što ima savez između čovjeka i Zemlje. Voda je simbol života, a čovjek je simbol smrti, prolaznosti.

Vožnja dajakom, pa i plivanje po Vrbasu, uzvodno ili nizvodno, je čin tehnike, sposobnosti, umijeća, snalažljivosti i procjene pojedinca. Lahko je to demonstrirati, kada je uzvišeni Allah vodu potčinio i podredio čovjeku. Pogled u vodu odmara oči, bistri um, a dozivanjem „šetača po vodi“se želi osnažiti njegovo nastojanje i pozdraviti uloženi napor i postignuti rezultat. On zna čari brze vode i njene bistrine, kao i neizvjesnost zamućenih brzaka, te kada riba grize, koje je vrste, kada je spuštena, a kada podignuta jajačka brana.

Banjalučani na korito i tok rijeke Vrbasa gledaju kao na ulicu, putnu komunikaciju, park, kao rođenu avliju, i više od toga, kao dom i kuću. Njihovi izleti, teferiči, odmori su uvijek u društvu s Vrbasom. Kult Vrbasa je neupitan, zato je pogled na njega neotuđivo pravo svakog Banjalučanina. Ne zatvaraju pogled jedni drugima, ne bacaju smeće u njega, niti na njegove obale. U Indiji imaju "svete krave", a u Banjoj Luci je Vrbas svet. Svakako, ovdje treba ukazati na istinsku Veličinu, Svetost i Uzvišenost Boga koji je Vrbas stvorio. Gluho bilo i daleko, kada bi Vrbas Božijom voljom, presušio, uslijedila bi pustoš, beznađe, tragedija, pometnja i opća kataklizma. Vrbas, kao simbol fizičkog života, ćemo prepustiti njegovim ljubiteljima i onima koji se u to bolje razumiju od mene. No, prije toga vrijedilo bi konstatovati da je kult Vrbasa zapljusnuo, zaogrnuo stil života značajnog broja ovdašnjih muslimana, Bošnjaka.

2.

Našu pažnju zaokuplja stanje duhovnog života u banjalučkoj kotlini. Vijekovima je duhovni život u ovom gradu zapljuskivao obje obale rijeke, i desnu i lijevu. Učilo se, klanjalo, dovilo, ibadetilo, ispraćalo na hadž, organizirali sunetluci, hatme, tevhidi, mukabele, učile salle, organizirali mevludi, dočekivali Bajrami, organizirali iftari, udjeljivao se zekat, zikrilo, tumačila izvorna naučna djela itd.

Vjerski život se odvijao u džamijama, mesdžidima, medresama, tekiji, musali, kućama. Vazilo se i dersilo, sijelilo u ganiluku i rahatluku kojeg nije bilo nadaleko, rekli bi, do Manise grada. Ako se duhovno stanje ne održava, njeguje, obnavlja i podstiče, ibadetski zanos s vremenom utihne, zamre, prestane i nestane. To se posebno osjeti kod mlađeg naraštaja koji često propusti priliku za duhovnu spoznaju i inspiraciju.

Pitanje za čijim odgovorom tragam tokom svog boravka u Banjoj Luci, na dužnosti muftije, je kada je počela stagnacija, devastacija, izumiranje duhovnog života u ovom gradu? Očito da izumiranje i prestanak duhovnog života ne izaziva pažnju, alarm i odgovornost onih koji su zaduženi za čuvanje, razvijanje i njegovanje te duhovnosti. Nažalost, muslimanska - bošnjačka javnost ne pokazuje senzibilitet za tim fenomenom. Alarm za stagnaciju duhovnog života bi morao biti veći, jači, odgovorniji, u rangu uznemirujuće vijesti za Banjalučane, poput vijesti "presušio Vrbas, nestade Vrbas".

Iskustvena spoznaja i saznanje koje nosim iz Travnika me navodi na zaključak da je duhovna dekadenca u Banjoj Luci rapidno, naglo krenula silaznom putanjom, zatvaranjem, ili bolje kazano, zabranom rada medresa, koje je Banja Luka imala i na koje su Banjalučani bili ponosni.

Medrese su vrela naše duhovnosti, a ta vrela su poodavno presušila u Banjoj Luci. Medrese su rasadnici mladih naraštaja i perspektivne mladosti. Nažalost, rasadnici su sasječeni i u njima pustoš vlada. Medrese su ustanove u kojima djeluju, poučavaju učeni, pobožni, skromni i ponizni muderisi. Uz nestanak tragova medresa, nestali su učeni i pobožni muderrisi. A oni koji su preuzeli emanet poučavanja, vjerovatno nisu mogli poučavati više, zbog vlasti i svoje dezorjentisanosti. Po tragovima koje su ostavili, primjećuje se da nisu odgovorili izazovima vremena. Zavladalo je stanje letargije i apatije, a to su najgore okolnosti za ljude od duhovnog života i misije.

Društveni sistem, koji je zabranio rad medresa, agresivno je nametao bezbožničku ideologiju. Ljudi su se u prvo vrijeme tome suprotstavljali, opirali, protivili, bunili, a zatim popuštali i polahko uključivali u društvene tokove i na kraju poklekli, osim onih kojima se Bog smilovao i sačuvao ih. Vlast ne bi bila vlast, da silom nije nametala ideologiju ateizma kao apsolutnu društvenu vrijednost. Uslijedilo je utrkivanje da se kroz „kulturnu revoluciju“dostignute društvene vrijednosti i standardi odbace, kao nazadne, retrogradne, zaostale, staromodne i prezrene.

Ateizacija društva i prihvatanje uzusa tog društvenog svjetonazora najbrže

je prihvaćano od pojedinaca, a najrazornije i najpogubnije djelovanje i učinak je ostavilo u krugu uglednih porodica i njihovih istaknutih članova, uže i šire rodbine. Njihovi članovi su ušli u prostor uzajamne isprepletenosti, otvorenosti zbog kojeg se izgubio damar porodice i njen tradicionalni način života. Životnom svakodnevnicom zadominirali su sindikalni angažmani, kolektivna putovanja, izleti, teferiči, organizacija godišnjih odmora, topio se i nestajao identitet pojedinca i naroda, davala se veća važnost nadimku od imena. Kroz čin ženidbe i udaje se napuštala tradicionalna bračna zajednica, a u načinu obilježavanja radosti i smrti su kidane duhovne niti.

Bratstvo i jedinstvo, osnovni postulat ateističke dogme, koje je po diktatu vlasti građeno i razvijano, izgubilo je svaki smisao, svoju važnost i značaj u događajima devedesetih godina prošlog vijeka. Prijateljstva su odjednom nestala, utihla kao da nikada nisu ni postojala. Porodični nivo asimilacije je doživio totalnu razgradnju i devastaciju.

Urbicid koji se dogodio, te isticanje poriva nacije u prvi plan, podizalo je naboj i nevjericu kod mnogih u rodnom gradu. Takav pristup i društveni ambijent je sledio mnoge ljude. Čule su se riječi "pa nismo ovo zaslužili." Parola "brat je mio koje vjere bio" je ostala skrivena u ćoškovima i budžacima rijetkih koji su to istinski njegovali i zagovarali. Istini za volju, bilo je ljudi i u tim teškim vremenima koje nije zapljusnuo talas mržnje i prezira. Ostali su dosljedni i uspravni kao ljudi. U vrtlogu vremena i iskušenja mnogima se tad, naknadno, "na kaza", otvaraju oči njihovog tradicionalnog i kulturnog bića. Tražili su spas u najtananijoj niti, u potisnutom sjećanju na svoju vjeru, tradiciju, ljubav, ponos i dostojansto. Vjerovatno im je to koristilo, ali im nije mnogo pomoglo.

3.

Kao rezultat ličnog ili kolektivnog neuspjeha, odnosno neostvarenog cilja, kod čovjeka se može povremeno pojaviti revolt, nezadovoljstvo, razočarenje, određene frustracije kao svjesna i nesvjesna odbojnost prema nekome ili nečemu. U tom slučaju dolazi do izražaja karakter i psihički profil ličnosti. Naslijeđeni kult komšiluka bi to mogao nivelisati, pa i pomoći, no, i on je, nažalost, polahko počeo da izumire i nestaje.

Banja Luka, kao naša hamajlija, pokušava da povrati, ojača, osnaži, duhovno-vjerski, kulturno-tradicionalni, nacionalno-politički identitet Bošnjaka.

Osnova za to su ljudski potencijal koji je sačuvan u zavičaju i dijaspori kao i u ustanovama i institucijama, te bogatom povijesnom naslijeđu na čijim temeljima je to moguće restaurirati i graditi svijetliju budućnost od tmurne sadašnjosti. Vrijedan spomena je svaki angažman na tom planu. Od svih nas se to očekuje. Sumorna slika banjalučke regije ne bi smjela doživjeti sudbinu Andaluzije. Učinimo nešto, svi mi, dok nije kasno.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)