Jeste vi živi, al' se ne računate!

Piše: Esad Bajić

Ponekad mi se u mislima javi zujanje. Ne kao zvučni fenomen, ali ta riječ mi padne na um kad želim opisati pojavu u kojoj mi misli, zamišljene kao nekakva masa u posudi, odjednom počnu oticati kao što voda u kadi otiče kad se slivnik otvori. Opada joj količina, a na mjestu slivnika pojavi se vrtlog. Tako se meni dešava da potaknute nekim podražajem, nekom pročitanom riječju, nekom viđenom situacijom, ili nekim promišljanjem, odjednom kao da sve oteče, osim onog momenta koji se javi bitnim u svoj toj količini misli. Možda bi jasnija bila slika akumulacionog jezera kad ispusti vodu a na mjestu te vodene površine pojavi se neko poplavljeno mezarje, s nišanima koji još uvijek stoje nauzgor pod tom vodom. Da, to bi bila jasnija slika onog što se u tim trenucima dešava meni. Sve trenutne misli se povuku, problemi, život, a izroni taj neki bašluk prošlog vremena u koji gledam kao da sam tad, a ne sad.

Čitam tekst o Schmidtovom oktroiranom ustavu prevedenom u brojeve. Jedan Bošnjak u Federaciji vrijedi, u prosjeku, četiri puta manje od jednog Hrvata. Ili čak deset i više puta manje od Srbina dok glas svakog ovog delegata, bez obzira kojem konstitutivnom narodu pripadao, u Domu naroda FBiH vrijedi isto.

U Hercegovačko-neretvanskom kantonu gdje živim, prema popisu iz 2013. godine, živi 118 hiljada Hrvata, 92 hiljade Bošnjaka i šest hiljada Srba. Ovaj kanton će, prema odredbama Christiana Schmidta, u Dom naroda FBiH delegirati pet Hrvata, dva Srbina i samo jednog Bošnjaka. Dakle, 118 hiljada Hrvata delegira pet Hrvata. Šest hiljada Srba delegira dva Srbina. A 92 hiljade Bošnjaka samo jednog Bošnjaka. Četiri puta je, dakle, jedan Hrvat iz mog kantona vredniji od jednog Bošnjaka a šest hiljada Srba vrijedi kao 184 hiljade Bošnjaka.

Da li su mi ovi nelogični brojevi teško pali, da li su izazvali ljutnju i revolt spram onog ko je donio ovako nebulozna i diskriminirajuća pravila - nešto od toga ili sve skupa - ne znam, no osjetio sam zujanje unutar sebe, sužavanje svijesti, preslikavanje sebe sadašnjeg u ono prošlo vrijeme gdje je zbog sličnih odluka svjetske politike koja je uvela embargo na oružje mom narodu, u krvavoj agresiji na našu zemlju, stvaran isti omjer. I tad nas je trebalo mnogo više na jedan srpski tenk, hrvatsku haubicu…

Sužavaju mi se misli na jednu sliku, jedan dio sata u jednom danu za koji ne znam jeli bio srijeda, četvrtak ili petak jula 1993. godine. Gledam se. Sjedim na kamenu ispred kuće Durana Pintola u bjelašničkom selu Rakitnica. Bez osjećaja da tu sjedim u sjećanju - skoro da se moje sad povratilo ili preslikalo u to sjedanje tad. Kao da je ovo sad i sve ono nakon tog sjedenja tek budućnost.

Šum bezvučja u ušima mi se stišaje i blago osjećam vatru u obrazima.

Podamnom tvrd neravan kamen na koji namještam mršavu zadnjicu. Neugodan položaj u kom bi teško držao ravnotežu da ispred sebe, kundakom oslonjenu na zemlju, nemam pušku za čiju se cijev držim i tako održavam cijelo tijelo u stanju mirovanja.

Krov kuće pored mene pokriven je limom kojeg su bjelašnički vjetrovi i zime isprale i ohrdale. Na dosta mjesta izbija hrđa. Ipak puno bolje izgleda od planinske kolibe u kojoj sam u mladosti provodio ljeta. Na nogama mi vojničke čizme iz kojih vire vunene čarape. Upravo smo se vratili s intervencije na Puzim i pri prelasku nekog potoka ugazio sam u glib. Nešto vode ušlo je u čizmu zajedno s blatom. Osjećam kako se sve to skupa skorupi u čizmi koja mi se ne da sazuvat s noge. Nemam rezervne čarape i ove kad sam posljednji put skinuo s nogu stajale su uspravno kao i čizme. Odavno je u njima nestalo bjeline, čistoće i mehkoće. Sad imam osjećaj ako ih sazujem da će se izlomit k'o kakva glinena posuda i da ću onda morati čizmu obuvat na bosu nogu. Zato ih ne skidam. Uzeo sam sebi da mogu uzimat tejemum po čizmama i ne provjeravam koliko je to fikhski ispravno.

Ispod mene put, ispod puta tanki potočić rijeke koja se kupeći pritoke kilometrima niže kao respektabilna vodena masa i utiče u Neretvu. Osam-devet kilometara niže od mog rodnog sela.

Preko rijeke kuća, oko kuće ledina i na ledini poljski vc.

Kako smo izašli na Igman jedemo uglavnom samo meso i izgleda da je jučer bilo pokvareno. Pred vc-om je red saboraca. Neki kako izlaze tako ponovo staju u red. Oni koji ne mogu dočekat čuče iza šumaraka kojim se ledina nastavlja u borovu šumu.

Pušku ne držim samo da održim ravnotežu. Držim je za golu i hladnu željeznu cijev. Viđao sam k'o malehan da dedo kad ga zaboli glava stavlja ušice sjekire na čelo. Mene ne boli glava, ne znam mogu li reći da me boli duša, al' osjećam neku pustoš unutar sebe i zato mi treba taj dodir čelika. Da olakša. Krećući će se preko prevoja Jabuka danas sam gledao stubove dima koji se izvijaju iz sela Ljuta u njenom podnožju. Četničke snage su jučer ušle u nj. Prije deset dana ušle su i u Trnovo. Sve ispred nas je u stvari spaljena pustoš.

Ova kuća pored mene je dobra građevina. Debeli kameni zidovi, lim. Da nema drvene grede ne bi imalo šta gorjeti.

Jesu li od svih napora rata posljednjih dana izgorjele moje unutarnje grede? Ne. Nisu. Nisam sejoš urušio. Ovo ja držeći čelik u rukama pokušavam očeličiti svoje grede unutra. Sutra kad vatra krene na mene ili kad ja krenem na vatru da nema šta gorjeti.

Nestalo je straha kad je nestalo nade. A nade nema - nije umrla samo je otišla kao i sve drugo što je imalo pravo i mogućnost otići s Bjelašnice u ovim danima. Čekat će one koji prežive. Dotad, a niko ne zna kad nastupa "preživio si" valja nečim zabaviti misli. A čime u toj pustoši.

Mogao bih zapaliti ali će mi dim cigarete raskraviti očeličene grede unutra.

Šta je tako mračno u današnjem danu? Pitam se pogleda uprta k vrhu borove šume.

Lica su kriva.

Nisam našao nijedno veselo lice tokom cijelog dana, a prošao sam dobar dio linije odbrane.

Nisam vidio nijedan jasan pogled.Sve izgleda izvučeno iz konteksta. Stotine čekajućih ljudi. Život i postojanje nije vezano za sad nego za ono što dolazi, a dolazi neka jaka neprijateljska sila. Možda najjača koju neprijatelj ima.

Ipak tu silu čine ljudi, ko god su i odakle god su i koliki god su neprijatelji. Ljudi kao i ja. Kad čelik njihova oružja odradi svoje moraju izaći nama na mejdan. Ima nas četrdeset pet. Ako ubojita moć njihova oružja i prije samog susreta desetkuje naše redove opet će neko ostat da ih dočeka. Kako komandant umije reći mi smo muslimani. Na arapskom jedan musliman se kaže muslim, dva musliman. Dakle oni koji ostanu morat će biti muslimani - jedan k'o dvojica. Ja sam devedeset druge na kućnom pragu ukopao babu šehida, ako Bog da. Ja zbog njega moram biti za dvojicu.

Manje besmisleno izgleda poginuti braneći kućni prag nego u ovim brdima i vrtačama ali je ljepše i lakše boriti se daleko od njega. Ovdje neprijatelj može da ubije samo moje tijelo ali neće ubiti moje sjećanje, moja polja djetinjstva, moje voljene, moje prozore, bašče, divanhanu, čempres koji sam prošle godine posadio ispod prozora.

Dedo me ružio da ne sadim blizu kuće jer brzo raste - a dobro bi bilo da sam ga posadio prije pet godina da zakloni tu stranu da je dušman ne vidi.

Posežem ipak za cigaretama - šta može malo dima čeliku, opravdavam se i zagledam, otpuhujući dimove daleko, daleko u ovo naše sad.

Susretoše mi se pogledi.

Gledam odavde iz ovog sad u to svoje igmansko sad.

Jedan a dvojica. Jednom nepunih devetnaest a drugom četrdeset devet.

Stariji ja treperi gledajući se mladim, a mladi ja otpuhuje dimove i s osmijehom gleda u sebe starijeg misleći sretan - vidi preživio sam. Vidi izgubio sam kosu.

- Jesam li i nevinost, Boga ti? - pita da povrati mladalačku čežnju.

Stariji klima glavom zabrinut spram sutrašnjice ovog mlađeg, a mlađi sa zavidnošću gleda u ovog starijeg.

- Koliko ću još čekati? - pita mlađi s osmijehom.

- Pusti to, ima sad važnijih stvari da ti kažem - velim k'o stariji i nastavljam - Sutra će napasti na brdu iznad sela. Morat ćete vratiti liniju i odbijati žestoke napade. Bit će ti teže nego ikad dosad, ali izdržat ćeš, preživjet ćeš.

Mlađem se na licu pojavi grč.

- Kakav ću biti? - upita.

- Bit ćeš dobar, ne sekiraj se - odgovaram stariji. Samo zapamti da ćeš preživjeti, da ćeš doživjeti da stane rat, da ćeš imati porodicu, da ćeš…

- Hoću li biti sretan? - prekinu ga mlađi.

Stariji ne odgovori odmah i mlađi to shvati kao odgovor, namjesti opušak od cigarete na vrh srednjeg prsta desne ruke i ispali ga ka putu ispod sebe.

- Bit će dobro - ispravi se stariji. Sve što sebe ne potrošiš sutra uvećat će tvoje dobro kasnije.

- Koliko nas se neće vratiti iz te bitke o kojoj govoriš?

- Zar je bitno, ti hoćeš, koncentriši se na sebe.

- Bitno je. Kad sam došao u ovu jedinicu bilo nas je šezdeset, sad nas je četrdeset pet, hoće li nas nestat?

- Neće.

- Neće jer dolaze novi, ali oni popunjavaju broj ne vraćaju mrtve prijatelje - odgovori mlađi.

Osjećam ponovno zujanje u mislima i šum u ušima. Suočenje nema snagu da se nastavi. Otekle misli i život vraćaju se kao vali mora Musaovim štapom razmaknuti. Ostajem na onoj stijeni okamenjen u svojoj mladosti, a punim plućima dišem svojih četrdeset devet.

Jesam li ono tamo bio zaista ja, pitam se?

Koliko je onog mladića iz jula ’93 danas u meni.

Koliko živimo života, je li samo jedan ili više njih. Je li onaj mladić umro sa svojim vremenom, sa svojim bitkama, sa svojim saborcima.

Šta je od njega ostalo za budućnost, osim sličnosti tjelesne.

Mogu li se ja sad pobrinuti za njega ili se on onda pobrinuo za mene sad.

Čitam ponovo zaključne riječi teksta koji me bacio u ovo stanje. Bi li mogao s ovim znanjem danas nešto bitnije promijeniti u svim tim događajima 1993. u koje sam uletio ovim dubokim suočenjem sa zapamćenim.

Ništa. Džaba znanje o sutrašnjem danu i onom poslije i hiljada nakon njih.

Mogao bih se jedino manje uplašiti u trenutku kad me eksplozija granatepodigla sa zemlje.

Ne. Ni tada ja ništa nisam pogriješio. Na vrijeme sam čuo njen zvižduk. Na vrijeme se bacio na zemlju. Nisam paničio nakon ranjavanja. Učinio sam sve kao što bih i da sam znao ovo što sad znam.

Ni na koji način ne bih mogao promijeniti tok bitke ni bitaka koje su vođene kasnije i na Bjelašnici i na Igmanu i na Vlašiću i na Treskavici i na Prenju…

Ishod su mogli promijeniti tenkovi, artiljerija, avioni, helikopteri… ali mi njih nismo imali. Imali smo stotine napadnutih linija od oba agresora i uskakali smo iz bitke u bitku da silom hrabrosti zatomimo nadmoć sile oružja, bez kalkulacija, računice.

Iz sjećanja mi se smiješim ja ondašnji.

- Vjera, komandant, saborci i "ciganka" me nikad nije izdala - govori mi sa smješkom.

Sve imam i danas - osim ciganke. Zamijenio sam je tastaturom, a metke slovima. Pucam rafale riječi gađajući mnoge besmisle koji se k'o utvare ubacaju u moj životni prostor. Šezdeset na jednog, o zar se i to može - da mi smo Bošnjaci.

- Ponosan sam na tebe - govorim mladiću na stijeni ispred kuće Durana Pintola.

Nedavno sam bio na istom mjestu. Bila je spaljena ali je ponovo izgrađena i danas je bolja nego onda. Bio sam na istoj onoj stijeni čiji vrh viri iz zemlje, a dokle u zemlju doseže Allah zna.

Malo niže sagrađena džamija. Volio bih da umjesto sebe današnjeg mogu načiniti selfi sebe ondašnjeg. Uslikat Mirsu Hodžu, Izdina Sulju i Suhajb El-Kerekija, dan prije nego će postići šehadet na Bijeloj lijesci iznad Rakitnice.Uslikatižive i sve one druge saborce koji će u narednim bitkama napustiti ovaj prolazni svijet. Bože dragi, da smo se onda brojali današnjim matematikama ne bi nas bilo. Da smo onda nas četrdeset i pet čisto matematički stavili ispred stotina onih koji su sutrašnji dan udarili na nas - da li bismo ih ikako dočekali? A dočekali smo ih, dočekali smo ih muški i zaustavili.

U sve sam siguran osim da je ona kuća bila kuća Durana Pintola. Možda se čovjek drukčije zvao. Imena živih umijem pomiješat, imena mrtvih ne.

Otvaram mobitel i među porukama gledam onu u kojoj mi prijatelj piše:

- Mala mi u medresi dobila lektiru, Tragovi misli, tvoj ratni dnevnik, hoćeš li joj pomoći da je sastavi?

- Ne znam hoću li umjeti - odgovaram mu sa smiješkom na kraju.

A ne šalim se. Pred današnjim vaktom je jako teško odbraniti onaj vakat i ono vrijeme. Namnožile se naknadne pameti. Hoće da ocrne one mladiće iz ’93., one heroje i gazije, onaj trud i napor, zanemarit onaj težak nepregledan teror i silu koja je udarala na nas.

Prst na obaraču i prst na tastaturi? Ispaljen metak ne može se vratiti kao ni izgovorena riječ. Zato ja volim da pišem. Tako lakše pronalazim smislove i u svojim i u tuđim rečenicama. U ovim koje su mi izazvale ovo zujanje ne mogu naći smisla kao što nisam mogao ni u ratnim danima. Protiv besmisla se moramo boriti. Visoki predstavnik "Her Schmidt" je svojim nametnutim zakonom ubio sve nas preživjele.

Četiri puta je jedan Hrvat iz mog kantona vredniji od jednog Bošnjaka a jedan Srbin kao trideset Bošnjaka.

Onaj mladić s kojim sam razgovarao maloprije - ja s nepunih devetnaest godina - više ne vrijedi kao što ne vrijede ni moji saborci iz ove priče. Preživjeli su Bjelašnicu, Igman, Treskavicu, Vlašić, Prenj ali nisu Schmidta. Preživjeli smo metke, granate ali nas ubi tastatura - riječ. Koliko je tomekriva naša šutnja,diletantske, nesposobne, autoritarne, neodgovorne političke strukture,i prije i sad - nek ostane pitanje za sve nas. 

Ja ne mogu da se predam, ja ne mogu da ubijem onog mladića od nepunih devetnaest na kamenu ispred kuće u Rakitnici. Treba mi.

Na umu mi kur'anske riječi za šehide "Ne, oni su živi, ali vi to ne znate". Kako se samo podsmjehuje s našom stvarnošću sarkazam evropske demokratije "Jeste vi živi, al' se ne računate".

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.