Dr. Senad-ef. Agić: Asimilacija najozbiljniji izazov Bošnjaka u Americi

Dobitnik nagrade "Ćamil-ef. Avdić" za 2022. godinu je dr. Senad-ef. Agić, imamu džemat SABAH u Čikagu, dugogodišnji glavni imami Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (IZBSA). 

Ovu nagradu IZBSA dodjeljuje istaknutim pojedincima koji svojim radom i doprinosom promovišu islamske vrijednost i rade za dobrobit zajednice. 

Tim povodom, IZBSA je objavila intervju s efendijom Agićem, koji prenosimo u nastavku. 

Dr. Agiću, ovogodišnji ste dobitnik nagrade. tj. priznanja "Ćamil-ef. Avdić" koje Islamska zajednica Bošnjaka Sjeverne Amerike dodjeljuje jednom godišnje fizičkim ili pravnim licima za životno djelo i izuzetan doprinos vjerskom životu i djelovanju Bošnjaka prvenstveno na području Sjeverne Amerike. Čestitamo Vam na ovom priznanju, i zanima nas šta za Vas znači ova nagrada?

Da budem iskren, ovakva jedna nagrada bi mi mnogo više značila da sam je mogao dobiti kada sam bio mlađi, jer u principu, smatram da mlade treba hvaliti i da mladima treba upućivati pohvale i davati priznanja. U svakom slučaju sam zahvalan IZBSA, koja je prepoznala moj rad i zalaganje i na ovako jedan svečan način ga obznanila ove godine na Susretima Bošnjaka u Denveru. Posebno mi je drago što ova nagrada nosi ime po našem prvom imamu u Americi, našoj legendi i uzoru Ćamil-ef. Avdiću.

Radili ste u svojstvu imama i administrativnog direktora Islamskog kulturnog centra u Northbrooku od 1989. do 2010. godine. Taj centar je bila ideja Ćamil-ef. Avdića i ljudi okupljenih oko njega. Nakon smrti Ćamil-efendije, na mjesto imama je došao dr. Mustafa-ef. Cerić, kasniji reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Kako je bilo doći na poziciju koju su prije vas držali ta dva značajna alima za Bošnjake i kako ste se nosili s izazovima pri dolasku u Sjedinjene Američke Države na samom početku?

Moja namjera inicijalno nije bila da ostanem u ovom džematu duže od par godina, ali su okolnosti izazvane agresijom na našu zemlju moje planove promijenile. Stavio sam se tada na raspolaganje svojoj Islamskoj zajednici koja je ocijenila kako bi moj ostanak u ovom džematu u to vrijeme bio korisniji nego da se vraćam u BiH. Sudbina je htjela da svoj doprinos opstanku naše zemlje i konsolidaciji IZ ispoljim radeći kao glavni imam Bošnjaka u SAD-a u vrijeme kada su u velikom broju počeli pristizati prognanici. Treba spomenuti i to da je rahmetli dr. Ahmed Smajlović mene želio vidjeti kao nasljednika dr. Mustafa-ef. Cerića, da krenem njegovim stopama, da doktoriram i da tako IZ-u obogatimo s još jednim doktoratom iz Amerike. Tu ideju rahmetli dr. Smajlovića je zapamtio Muharem-ef. Omerdić, koji je 1989. godine predložio da se uputim u Čikago na mjesto imama u jedini bošnjački džemat u to vrijeme u SAD. Vizu za odlazak u SAD-e sam dobio u američkom konzulatu u Zagrebu. Ovom prilikom se zahvaljujem rahmetli Hasanu Čengiću i dr. Mustafa-ef. Ceriću, koji su mi činili usluge oko dobijanja vize. Obojica su u to vrijeme radili u Islamskom centru u Zagrebu.

Tokom vašeg radnog vijeka bili ste glavni imam Islamske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama, a kasnije pri osnivanju IABNA-e, i glavnim imam na prostoru Sjeverne Amerike, te akter i jedan od vodećih ljudi svih bošnjačkih događaja i zbivanja na prostoru Sjeverne Amerike. Koji trenutak od svih tih aktivnosti biste izdvojili kao najznačajniji za Bošnjake na prostoru Sjeverne Amerike?

Teško je izdvojiti jedan, jer bilo je više trenutaka koji zaslužuju da budu izdvojeni. Ali, s ove vremenske distance, mislim da je osnivanje IABNA (Islamic Association of Bosniaks in North America) 2013. godine bilo najznačajnije, jer su se tada stekli uslovi da jedna masa džemata koji su formirani nabrzinu i koji su egzistirali gotovo neformalno, dobiju svoju krovnu organizaciju, svog predsjednika, sekretara, oblasne imame i slično.

Od 2011. godine imam ste u Society of American Bosnians and Herzegovinians Chicago (SABAH). Kakva je uloga džemata za Bošnjake na prostoru Sjeverne Amerike i bošnjačke dijaspore općenito?

U vrijeme kada su moral i njegove vrijednosti u stalnom opadanju, gdje se materijalizam negativno odražava na sve nas, džemat bi trebao predano raditi na sljedećem: pružati muslimanskoj zajednici ambijent u kojem će njeni članovi učiti i u radosti prakticirati svoju vjeru. Uspostavljati jaku omladinsku bazu, koja je temelj svakog uspješnog društva tako što će im pružiti ambijent za ibadet i duhovni razvitak, u centru gdje će unaprjeđivati svoje zdravlje, u moderno opremljenoj školi, koja će im pružati priliku za stjecanje potrebnih znanja i vještina, preko kojih će postajati uspješni i na ovom i na budućem, vječnom svijetu.

U jednom od svojih tekstova rekli ste da je "naša omladina - izazov svih izazova" Kada bi morali izabrati jednu stvar koju bi preporučili roditeljima ili svima onima koji rade s našom omladinom - šta bi to bilo?

Naša omladina ovdje, sociološki gledano, može da se orijentira prema tri poznata modela. Prema tradicionalnom modelu, prema oportunističkom modelu i prema modelu kreativne integracije. Mi biramo kreativnu integraciju po kojoj će naša omladina postajati integralni dio ovog društva, čuvajući i njegujući bitne elemente svoga muslimanskoga identiteta. Zahtjev je da se našoj omladini omogući da se osjećaju dijelom šire zajednice. Ovdje, prije svega, mislimo na to da svojoj omladini ne treba da postavljamo zidove i ograničenja i da ih držimo kao ljubimce u kavezu. Zdravo je uključiti ih u programe i povezati s drugim i nebošnjačkim muslimanskim omladinskim grupama u gradu. Na ovaj način mogu samo ojačati svoj muslimanski identitet.

U svojoj knjizi "Imigracija i asimilacija" navodite da kako koja generacija muslimana odrasta i školuje se u Americi tako je udaljenija od vjere, tj. manje religiozna, a da materijalizam i individualizam koje američko društvo forsira ne ostavlja mnogo mjesta ni za spiritualnost u svakodnevnom životu. Kako sada, nekih dvadesetak godina od štampanja te knjige gledate na sve to? Je li trend udaljavanja od vjere i spiritualnosti kod novih bošnjačkih generacija na prostoru Amerike još uvijek isti ili se šta promijenilo na bolje?

Nije se ništa promijenilo nabolje, nažalost. I dalje smatram da je potrebno činiti sljedeće:

- Ulagati više u djecu, jer to su budući omladinci. Djeca koja odrastaju u džematu, obično i ostaju tu. Djeca moraju imati svoje aktivnosti i zabavu u džamiji.

-  Slušati šta omladina želi da kaže, kako zamišljaju svoj boravak u džamiji, šta im nedostaje…

- Imam mora što više motivirati sve džematlije da rade za džemat i njegovo jačanje, a omladinu posebno.

- Imati što prisnije i prijateljskije odnose s omladinom (imam i odbor prvenstveno) i dati im do znanja da se mogu sa svim svojim problemima obratiti imamu u bilo koje doba.

- Dati im određenu ulogu i dužnost u džematu da bi se kod njih usadio osjećaj pripadnosti i važnosti.

-  Što više upozoravati roditelje na važnost društva i okoline u kojoj omladinac raste i poticati ih na dovođenje djece u džamiju.

- Organizirati za mlade poučne i(li) zabavne susrete, kao druženja na islamski halal način, poticati da se međusobno posjećuju i druže, organizirati poučna predavanja.

- Stvoriti domaću, toplu atmosferu u džamiji za sve džematlije, a naročito omladinu, da se ne ustručavaju dolaziti u džamiju, da se tu osjećaju lijepo i da su voljni da se u nju ponovo vrate.

U istoj knjizi govorite o tome kako su nove generacije pod utjecajem dvije različite kulture, one bosanske kod kuće i američke u svakodnevnom životu te da ova druga na kraju prevagne prvu, tj. onu kod kuće. Da li je onda pod takvim okolnostima uopće moguće sačuvati svoj bošnjački identitet i ne asimilirati se u američko društvo?

Asimilacija je bila i ostala jedan od najozbiljnijih izazova s kojima se susreću ne samo Bošnjaci, nego i druge manjine u SAD-u. Asimilacijski procesi u ovom društvu su toliko snažni da u određenoj mjeri melju čak i američke Jevreje koji stotinama godina prilično uspješno odolijevaju da postanu dio 'American Melting Pot-a'. Spas je u integraciji, ali za nju se valja znati izboriti.

Islam ne bi bio univerzalna religija kada ne bi imao rješenja za sve prilike, sva vremena i izazove. Islam uči muslimane da ne gube nadu, da budu izdržljivi i optimistični. Činjenica je da se nas narod uglavnom selektivno asimilira, tj. od američkog društva uzima ono što je dobro i korisno a odbacuje ono što je retrogradno i stetno. To nam daje razlog za umjereni optimizam.

Čikago se često spominje kao jedan od gradova na prostoru Sjeverne Amerike s većom populacijom Bošnjaka, te više bošnjačkih džemata i organizacija koje djeluju na tom prostoru. Kakva je vaša saradanja s ostalim džematima i organizacijama, i šta drugi mogu naučiti iz iskustva Bošnjaka Čikaga? Koji savjet bi dali svojim mlađim kolegama koji na dužnost imama dolaze iz Bosne i Hercegovine?

Džamije, uključujući i one u Čikagu, morale bi izdvajati više sredstava u aktivnosti i misiju dolaženja do zaboravljenih ili zaboravnih ili otuđenih muslimana kako bi ih konektovali s džamijom. Pred onim koji su se opredijelili za rad za islam, prije svega imamima, zaista je puno posla. Bošnjaci ovdje, hvala Bogu, jačaju i razvijaju se. S dovama, s proaktivnim nastupanjima i jasnijim vizijama za budućnost, mogli bi polučiti željene rezultate. Hvala Allahu dž.š. da imamo Rijaset i da se možemo duhovno vezati za BiH i njene institucije. Pritom ne treba zaboraviti da smo dio veće zajednice muslimana u Americi.

Čime se trenutno bavi i zanima dr. Agić, pored svojih imamskih aktivnosti u džematu? Ima li neki projekat na kom radite koji biste ovim putem htjeli spomenuti?

Izdvojio bih nas timski napor ka uspostavljanju prve islamske škole u IZBSA pri našem centru SABAH. Dali smo joj i ime - GRAND ACADEMY. Smatramo da imamo preduslove za takav projekat. Potreba za otvaranjem privatnih islamskih škola je sve veća i hitnija. Svi vidimo kakve se sve nakaradne ideje promoviraju u državnim školama. Spas je u privatnoj školi. Radimo punom parom da uz Božiju pomoć i pomoć naših džematlija već u septembru 2023. godine otvorimo učionice za prvu generaciju učenika u preschool i kindergarten. Tu se neće stati, nego će se nastaviti u skladu s potrebama dodavanje novih razreda, pa i proširenje školskog prostora.

Na kraju, koji bi savjet uputili svima nama i našim čitaocima?

Neka poruka i savjet najprije budu rijeci Svemogućeg iz Kur’ana:

"Ja zbilja neću niti jednom pregaocu između vas dobro djelo poništiti, muško ili žensko bili! Vi ste jedni od drugih. Doista ću onima koji su se iselili, i koji su iz staništa svojih protjerani, i koji su na Mojemu Putu boli imali, i koji su se borili ili su poginuli, grijehe njihove prekriti i doista ću ih uvesti u bašče džennetske kroz koje teku rijeke! To im je nagrada kod Allaha, a kod Allaha je zbilja nagrada najljepša!" (Kur’an, 3 :195)

Rekao bih da je IZ za Bošnjake u Americi važnija nego za Bošnjake u matičnoj zemlji. Evo zašto to držim tačnim. Neko je sasvim ispravno ustvrdio sljedeće:

Bez uvezanosti u svoj džemat, Bošnjaci u dijaspori su bez opredjeljenja, a neopredijeljenost je stanje "beskonačne opasnosti".

Ko god želi sačuvati sebe i svoj porod od pretapanja u američkom loncu, mora zaštitu potražiti ili u crkvi, ili u sinagogi, ili templu, a u slučaju Bošnjaka u džamiji ili islamskom centru. Iskustva drugih imigrantskih zajednica pokazuju da su oni koji nisu na spomenuti način postupili "nestali". Oni su fizički prisutni, ali su ideološki, vjerski i politički transformirani u robote koji više ne misle svojom glavom, već se prepuštaju snažnome brzacu američkog društva koji sve više postaje ponornica a sve manje plodonosna rijeka. U Bosni, u Sandžaku, Kosovu i Crnoj Gori, ako musliman i nije uvezan u džemat, ima priliku da mu se ne zatre trag identitetu, jer tu su pomoćni društveni mehanizmi koji priskaču "upomoć": bliža i daljnja rodbina, škola, univerzitet, kulturna društva, instituti, akademija, biblioteke, itd.

(Preporod.info)