Bogato studentsko iskustvo Dženite Đulović: Master diplome iz Finske, Japana i Francuske

Postoje dva važna i velika kur'anska imperativa. Jedan kaže da se uči i čita u Božije ime, a drugi kaže da se putuje po svijetu.

U nekim biografijama se povezalo ovo dvoje.

Dženita Đulović iz Živinica, alumnistica Behram-begove medrese, je tokom IMLEX Erasmus Mundus programa stekla tri master diplome na tri univerziteta, u Japanu, Finskoj i Francuskoj.

Ujedno je i prva studentica ovog programa koja nosi hidžab.

Razgovarao: Nedim Gondžić

Za tvoje se studijsko iskustvo može reći da je praktično tumačenje kur'anske naredbe o putovanju po svijetu. Možeš li nam iskustveno "protumačiti" ovaj ajet? 

Dženita: O tome sam poprilično često razmišljala, jer sam konstantno upoznavala nove kulture, ljude iz novih zemalja za koje nikada ne bih mislila da ću upoznati.

Samim tim sam, na neki način, bolje shvatala te Božije blagoslove i još više bila zahvalna na onome što imam, kao i na prilici da upoznajem to sve.

Kako izgleda sam proces donošenja odluke, onda kad odlučiš da ćeš narednih nekoliko godina provesti negdje drugo? 

Dženita: Osnovni studij sam završila na  Sarajevo School of Science and Technology, ovdje u Sarajevu, na smjeru kompjuterskih nauka, uz dodatnu specijalizaciju iz ekonomije.

Odluka za to postoji još od ranijih dana. Kada sam razmišljala o osnovnom studiju, bilo je već tada pitanje da li da idem vani ili da ostanem ovdje na studiju. Tada sam preferirala da ostanem ovdje, ali sam znala već tada da želim imati to internacionalno iskustvo i da ću, ako Bog da, na master negdje izvan Bosne i Hercegovine, što se i ostvarilo, hvala Bogu. 

Između osnovnog studija i upisivanja mastera stekla si prvo radno iskustvo u Bosni i Hercegovini. O čemu se radi? 

Dženita: Radila sam kao softver inžinjer za jednu švicarsku kompaniju koja djeluje u oblasti mašinskog učenja i AI-a generalno.

Radila sam u segmentu podrške svim tim modelima koje oni prave za klijente. Posebno vrijedno iskustvo je rad sa švicarskim inženjerima.

To je moje prvo radno iskustvo, pa sam nakon procesa učenja odmah imala priliku za direktan rad i komunikaciju s klijentima. 

Tu sam stekla mnogo praktičnog znanja koje sam mogla i primijeniti kasnije na studiju.

To je, ujedno, česta dilema mladih ljudi, koji se pitaju da li odmah nakon studija nastaviti master programe ili sticati radno iskustvo. Šta savjetuješ na osnovu vlastitog iskustva? 

Dženita: Često su mi govorili da se nakon radnog iskustva više neću moći navikavati na studentski ritam života.

Mislim da je to stvarno individualno. Znala sam da ću uvijek htjeti master i da će to biti u nekom periodu mog života, godinu, dvije ili tri nakon osnovnog studija. 

Dogodilo se da to bude odmah nakon godine i nešto radnog iskustva, jer sam primljena na ovaj izvanredni program.

To jedno praktično iskustvo mi pomaže i sada kada sam završila. Nekako sam manje izgubljena. Kad se poredim s kolegama koji su došli na ovaj program odmah nakon osnovnog studija, mnogo im je teže da se sada prilagode radnim uslovima i prebace se u taj neki radni sektor. 

Većina već razmišlja o doktoratu i nastavku tog akademskog puta, jer im je upravo teže da se prebace sad u industriju, jer nemaju ranijeg iskustva.

Mislim da meni stvarno pomaže to što već imam prvo radno iskustvo, pa se sad mogu bolje pozicionirati u odnosu na ono šta želim dalje. 

Šta možemo učiti od Japanaca, Francuza i Finaca, a šta bi oni mogli učiti od nas? 

Dženita: Mi volimo prijatelje, davanje poklona, provođenje zajedničkog vremena i spontane razgovore. Tamo to nije baš toliko izraženo. 

Ipak, od njih možemo učiti o organizaciji, sistemu i uređenosti. Naprimjer, u Finskoj smo svu papirologiji mogli završiti u digitalnoj formi, što je veoma značajno. 

Od Japana možemo učiti preciznost, disciplinovanost i radnu etiku.

Sve funkcioniše po principu nekog reda. Ako se nešto čeka, svi čekaju. Nema preskakanja, čak ni u onoj formi: "Samo da ja nešto pitam". Ako ćeš pitati, stani u red.

Ti si prva studentica u okviru ovog studijskog programa koja nosi hidžab. Kakva su iskustva u tom pogledu? 

Dženita: U Francuskoj sam možda i sama, svjesno ili nesvjesno, bila na većem oprezu, možda da se baš zaštitim od tih mogućih neprijatnih situacija, ali ih nije bilo.

Zapravo, ako je bilo, vjerovatno sam ignorisala manje neke stvari. Ali, uvijek ima doza opreza.

Već je u Japanu druga priča, jer oni sami ne shvataju hidžab kao neki simbol vjere, pogotovo vjera nije toliko zastupljena u njihovim životima. 

Oni na hidžab gledaju samo kao na odjevni predmet koji nosiš jer to želiš.

Apsolutno nisam osjetila nikakvu netrpeljivost od bilo koga u Japanu niti ignorisanje ili čudne poglede. 

Šta kaže struka, gdje nam savremena tehnologija najviše olakšava, a gdje nam, možda, smeta? 

Dženita: Po mom mišljenju, tehnologija nam najviše može pomoći u situacijama koje su opasne za čovjeka.

Mi možemo zamijeniti čovjeka na način da on upravlja tom mašinom s nekog sigurnog mjesta i da se ne mora direktno izlagati opasnosti u nekim proizvodnim procesima, mašineriji i slično.

Naprimjer, ono što smo radili u Finskoj je jedan takav primjer projekta, samo na veoma jednostavnijem nivou.

Robotskom rukom smo upravljali u virtualnoj realnosti, vidimo okruženje robotske ruke u našem virtualnom okruženju i pomoću kontrolora tog uređaja možemo kontrolisati pokretanje ruke.

Na taj način možemo robotsku ruku postaviti bilo gdje, u neke opasne situacije, a fizički ostati na sigurnom mjestu.

Kažeš da vidiš sebe u Bosni i Hercegovini. Danas imamo primjere masovnih odlazaka iz domovine, ali i uspješne poslovne priče onih koji su ostali. Kako argumentuješ vlastiti ostanak? 

Dženita: Važan mi je osjećaj koji imam dok sam u Bosni i Hercegovini.

Uvijek sam znala da ću se vratiti, pa prostore gdje sam boravila nisam nikad doživljavala kao neki dom. Znala sam gdje se vraćam. 

S druge strane, upoznala sam i ljude kojima država ne predstavlja neko utočište ili siguran prostor kao nama.

Kada poredim našu državu s nekim još manje razvijenim, nama je na neki način dobro. 

U ovoj oblasti je olakšavajuća okolnost to što je cijeli svijet tržište, možemo ovdje boraviti, komunicirati s klijentima iz cijelog svijeta i raditi za njih. 

Zbog svega toga, ne vidim razlog da prolazim kroz neku izolaciju i samoću u drugoj državi, a ovdje imam prijatelje i porodicu.

Možda će biti prilike da odem na još neki program na godinu, dvije ili tri, ali dugoročno ne bih voljela svoj život planirati negdje drugo osim u Bosni i Hercegovini.

(Preporod.info)