Pticama je lahko

Piše: Osman Halilović

U historijskim izvorima ubilježena kao Ebu-l-Fethova, džamija ugniježđena među bedeme srednjovjekovne tvrđave od koje je posudila i svoje u narodu prepoznatljivo ime, slovi za najstariju vojnu džamiju na tlu naše domovine. Tvrđava Kušlat, to "ptičije gnijezdo" kojem ime nadjenuše hazarske Halisije na skoro cijelo jedno stoljeće prije negoli je Fatihova vojska pregazila Zeleniku, sagrađena je na nepristupačnoj i neosvojivoj stijeni koja se nadvila nad koritom rijeke Drinjače na "cigar konjaničkog kasa" od njenog ušća u Drinu.

U ono davno doba, neosvojiva i uspješno branjena od pljačkaških pohoda tuđina koji su bosansko Podrinje pohodili redovno u rano proljeće i u kasnu jesen, bijaše tvrđava Kušlat i sigurni sef za čuvanje dragocjenosti bosanskog naroda koji je živio u selištima oko trgovišta Podkušlat. Kad dođu teška vremena i bijesni vuci nagrnu preko Drine ili Save, narod bi se sklanjao u sigurnost podrinjskih šuma, a sve vrijedno što se imalo (lahkoživi žuto zlato, težaci zlatno žito) odlagalo se u skute kušlatske tvrđave.

Pripovijeda nam, ovog trinaestog oktobarskog popodneva na platou ispred Kušlat džamije, sjajni bosanskohercegovački pisac Fajko Kadrić i ovo:

Osmanlije, 1459. godine Isa pejgamberske, dvije hefte bez uspjeha opsjedaše tvrđavu. Kadli na obronke Udrča, s onu stranu neba, uprinas Kušlata, izvezoše nekakav top, nekakvu čeličnu aždahu kakvu Bosna nikad ranije vidjela nije. Jedno golemo đule pogodi južni zid hambara u Kušlat tvrđavi i preko razrušenog bedema, niz strmu stijenu, poče se slivati bujica od hljebnog žita. I tako, teci li teci!  U čudu gledao sultan, ibretio mu se asker. Doteče tako ta zlatonosna rijeka Božijeg nimeta do obale Drinjače rijeke, uli se u nju i zajazi je. Drinjača i njen sinak Jadar nemadoše kud, nego se razlij na sve strane, od Raševa do Konjevića polja.  

Kad to vidio padišah, (sad više ne pripovijeda ceranski Markes iz Skugrića, nego isti onaj narod koji je sklanjao žito u kušlatski hambar, kiti svoje duge zimske noći suhom šljivom, orahom i pričom) zadivi se sultan radinošću i vrednotom svojih novih podanika. Zapovijedi da se sazove sav narod sa bregova i udolina, te im, kad se taj mahšer okupi, kaza: "Vaša zemlja se vjenčala za me, a vama će i dalje biti dobra mati. Ovaj nimet je vaš, pa kupite ga da se rijeka odjazi i hranite svoju čeljad".

Kad zborjanik kušlatske tvrđave, vele, vidje dobrotu novog vladara predade mu tvrđavu na dobru volju. Tako Kušlat ni silni Mehmed - han ne zadobi silom, nego lijepom i milom rječju. Istom pred sultanskog konja stade jedan dječak, plavook, osunčana perčina i orlovskog nosa. U rukama držaše drvenu činiju punu nakvašene pšenice: "Evo care i vama keške da ručate!" Sultanu se svidje taj mali đomet, bi mu milo što dječački nos bijaše baš nalik onom koji i on između očiju nosi, te mu reče: "Orloviću, Orloviću, ti meni keške, ja tebi Konjevića polje!"

Te naredi, tako, sultan da se na mjestu onog hambara sagradi džamija kako bi i asker i narod dovijeka tu Boga slavili i na nimetu ove blagodarne zemlje Bogu zahvaljivali.

Eh sad, jesu li džamiju baš gore pravili, ili su je sagradili dolje kraj Drinjače, pa je meleki noću gore na ovu stijenu prenijeli, to su tajne Božije u koje običan insan ne treba da se kvarta. Ali, kad god se penjem na Kušlat, na svakih deset koraka hvatajući dušu da mi ne pobjegne, pitam se: od kakve japije su bili ljudi koji su ove bedeme nazidali gore i još džamiju od kamena nakitili pod samim nebom!? 

Kada su u augustu mjesecu one koronske 2020. godine, ratni komandant odbrane Cerske Šemso Salihović, Mehmedalija, Ahmet, Fajko, Kemo i njegovi silni momci iz Konjević Polja započeli izgradnju kamenog stepeništa u ukupnoj dužini od 734 metra na teško pristupačnom terenu gdje i koza pase samo "pod ručnom", nije bilo mnogo onih koji su vjerovali u uspjeh. Jer, eto, vrijeme divova iz onih mitskih vremena odavno je prošlo. Kratka pamćenja, zaboravismo da su isti ti ljudi, samo trideset godina mlađi, već izveli jedan divovski historijski  podvig. Ista je to japija, samo su vremena druga.

I eto nas. Polovina je listopadnog mjeseca. Kamenu stazu, stepenište i brojna odmorišta za namjernike koje su kolosalnim trudom, bez pomoći mehanizacije, istim načinom kako se radilo i prije puno stoljeća, izgradile ruke našeg vrijednog čovjeka, pokriva oktobarsko lišće i čini se kao da se taj kamen, po prirodi Božijeg poretka, posafao padinom bosanske šume još onog dana kada je i ova stijena iznikla iz utrobe zemlje.

U četvrtak, 17. dana lijepog Rebu-l-evvela, na Kušlatu je, u prisustvu glavnog imama i predsjednika Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Zvornik, proglašen je završetak radova na ovom zahtjevnom i teškom poslu.

A legenda o graditeljima staze već se polahko ispreda po podrinjskim sjelima u domovini i širom Zemljinih meridijana. Ona će, kao i sve legende, zagrabiti dublje, obuhvatiti šire od bilo kojeg izvještaja o završetku radova. Jer, i stare legende koje prepričavamo onako kako smo čuli od djedova ne pričaju našu historiju, nego tumače njena značenja.

Legenda za zrenje trebaju neko vrijeme. Dok se preko nje se uhvati omaglica starine naše generacije više neće biti. Ali, staza ka gore, izgrađena sa mnogo volje i postojane ljubavi, već danas stoji pred nogom svima onima koji vole Kušlat, njegovu simboliku bošnjačkog trajanja na tlu i u vremenu i njegove hambare neprolazne duhovnosti. 

A, lijepo veli i moj jaran Haso Poštar, dok dolje sa magistralnog puta kraj obale rijeke izvijamo vratove gore ka nebu: ''Lahko je pticama, a sad će, vala, i insanu biti lakše!"

(Preporod.info)