Bošnjacima Podrinja bila je namijenjena ista sudbina

Svi oni koji su se zadesili 1995. godine u Srebrenici ili njenim selima bila je namijenjena ista sudbina od strane njihovih dojučerašnjih komšija: biti ubijen, protjeran, silovan, ponižen...

Takva sudbina bila je namjenjena i Alviru Hasanoviću i njegovoj porodici. Njegov maloljetni brat Ahmo Hasanović je imao samo 17 godina kada je strijeljan, o čemu smo već pisali, a Alvir je 22. jula 1995. zarobljen i prošao je kroz nekoliko logora. Njegovi roditelji i dvojica braće prije rata živjeli su uobičajenim životom.

- Otac zaposlen, majka brine o kući, nas trojica braće u školi. Život na selu iz tog perioda na mene je ostavio neizbrisiv trag do dan-danas. Ljepota življenja u skladu i slozi. Otac se trudio da nam udovolji i ispuni želje. Dakako, to je bilo mnogo teže nego danas. Svako je u okviru porodice imao svoje obaveze i zadatke, pa tako i ja kao i moja dva brata. Nakon povratka iz škole svakodnevni poslovi, zavisno od godišnjeg doba. Kada bi babo došao s posla, nije imao previše vremena za odmor. Poslovi oko kuće i poljoprivredi su čekali. I pored napornog radnog dana imalo se vremena i volje za noćna sijela po selu - kaže Alvir za Preporod.info.

Dekor i ljepotu životu u rodnim Abdulićima davala je rijeka Drina. Pogotovo tokom ljetnih mjeseci i školskog raspusta. Na kraju dana, onako umorni i od sunca izgorjeli bacali bi se u bistru ljepoticu Drinu, biser Podrinja. Tada bi sav teret toga dana spao sa nas, govori Alvir i dodaje da su to bila lijepa i nezaboravna vremena.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Alvir je završio srednju školi, brat Samir bio je u Sarajevu u Srednjoj policijskoj školi, a najmlađi Ahmo bio je tek završio osnovnu školu.

- Bilo je to vrijeme skladnog porodičnog života kojeg su zlikovci naprasno prekinuli. Naravno da smo bili svjesni vremena koje je dolazilo, ali smo bili nemoćni da šta promijenimo u takvom ambijentu u tom dijelu Podrinja. Već samim početkom devedesetih, a pogotovo agresijom JNA na Sloveniju i Hrvatsku bili smo svjesni da će belaj doći i kod nas u Podrinje - prisjeća se Alvir.

Tek što je napunio osamnaest godina, raspisan je referendum za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine. Iskoristio je svoje prvo demokratsko pravo i glasao za nezavisnost.

- Nedugo zatim krenula je agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Moji Abdulići su okupirani 16. maja 1992. godine. Mnoge kuće su spaljene, džamija srušena, narod protjeran po srebreničkim slobodnim selima, nešto malo i prema Kladnju. Ja sam se, naravno, odmah uključio u Armiju Republike Bosne i Hercegovine, jer bio sam svjestan da se domovina mora braniti. Nikada se nisam pokajao zbog toga i opet bih, da se ponovi, isto uradio - govori Alvir.

Zaštićena i demilitarizirana zona uspostavljena je polovinom aprila 1993. godine kada su agresori uvidjeli da ne mogu ući u grad. Do jula 1995. trajalo je prividno primirje.

- Tokom jula kulminirala je ta neizvjesnost. Srbi su se konačno usudili da ponovo otvoreno napadnu zaštićenu zonu UN-a. Ovaj put nije bilo moguće braniti grad kao aprila 1993., jer je predato teško naoružanje, veći dio ličnog pješadijskog oružja, kao i linije odbrane koje su snage UNPROFOR-a odmah zatrpale. Grad je bio predat snagama UNPROFOR-a koje su imale obavezu da ga brane. To se, na žalost, nije desilo i 11. jula dolazi do pada grada i slobodne teritorije tzv. zaštićene i demilitarizirane zone UN-a Srebrenica - ističe Alvir.

Alvir se prisjeća da narednih dana nastaje totalni haos oko Srebrenice. Takozvana Vojska RS-a je okupirala grad, na nekoliko mjesta su granatiranjem i zasjedama ispresijecali kolonu muškaraca koja se kretala prema Tuzli.  Počinili su mnoge zločine, zarobljene Bošnjake ubrzo strijeljali.

- Između osam i deset hiljada je zvjerski ubijeno. Nikada se neće utvrditi tačan broj, jer je u pretrpanoj Srebrenici bilo više od 50.000 stanovnika iz skoro svih općina Podrinja. Ja sam u toj koloni bio zajedno sa svoja dva brata. Ahmedin (Ahmo) je krenuo sa mnom od početka. Majka je otišla u Potočare sa ostalim civilima, ženama, starijim muškarcima i djecom - kaže Alvir.

Tokom puta, sjeća se Alvir, granatirani smo, pa sam ga upozoravao da zaliježe kada dolaze granate za koje sam, po zvuku, već znao da li idu blizu, prelijeću li ili idu direktno na nas.

- Jednim dijelom puta, ja sam Ahmedina ostavio kod dvojice amidža koji su bili bez oružja, a ja sam krenuo naprijed sa ono malo oskudno naoružanih boraca. Kasnije, kada se situacija usložnjava ponovo ga uzimam sa sobom, ali tada sam na njegovom licu vidio strah, vidio sam preplašenog dječaka. Ta mi je slika ostala duboko urezana u sjećanje. Uz put smo sustigli i brata Samira koji je ranije sa pripadnicima MUP-a Srebrenica, čiji je bio pripadnik, izašao izvan grada po zadatku. Uporedo sa napadima i granatiranjem kolone, Srbi su u Potočarima odvajali skoro sve muškarce bez izuzetka, pred očima pripadnika holandskog bataljona, raznih televizija i svjetske javnosti. Bukvalno su otimana djeca iz majčinih zagrljaja i svi su odreda ubijeni. Strašan prozor je to bio. U to vrijeme, ja sam imao dvadeset i jednu, mlađi brat Samir devetnaest, a najmlađi Ahmo, kojeg su četnici streljali, sedamnaest godina - kaže na kraju svoje ispovijesti Alvir.

(Alem Dedić/Preporod.info)