Ramazan u tradiciji Bošnjaka

Dva mjeseca prije ramazana obično starije osobe otpočinjale su dobrovoljni post. Za njih se govorilo da poste učajluke, tj. tri mjeseca uzastopno. Dva hidžretska mjeseca dobrovoljnog posta prije ramazana (redžep i šaban) i ra­mazan kao obavezni post. Najčešće su to činili bez velike pompe i talambasa, gotovo u tišini svoje staračke svako­dnevnice, ničim ne dajući do znanja da „poste učajluke“. Takve osobe bile su posebno cijenjene i na njih se ukaziva­lo kao na izuzetno pobožne i odane vjeri.

Aktivnosti u dva predramazanska mjeseca i druge su vjernike jednog mjesta „pripremali“ i „uvodili“ u ramazan. Tu prije svega imamo na umu dvije mubarek noći - Lejletu‑l-regaib i Lejletu-l-berat. To su prva noć uoči prvog petka u mjesecu redžepu, odnosno petnaesta noć šabana. U tim se noćima najčešće organiziraju mevludi u džamijama ili neki drugi programi kojima se, na osnovu hadisa i drugih pre­danja, ukazuje na vrijednost i značaj tih noći kao posljed­njih priprema za doček ramazana. Poslije Lejletu-l-berata, odnosno petnaeste noći ša'bana, pripreme za doček rama­zana se intenziviraju.

Temeljito se čiste džamije i mesdžidi, oprašuju ćilimi, uređuje džamijsko dvorište, popravljaju prilazni putevi, posebno onih džamija i mesdžida koji su aktivni samo za vrijeme ramazana. To bi se čišćenje obavljalo na poziv imama s hutbe, poslije džuma-namaza posljednjeg petka u mjesecu šabanu. Obavljale bi ga, najčešće, djevojke iz ma­hale ili dotičnog sela. Dok omladina uz šalu i smijeh obav­lja te poslove, stariji pred džamijom ili na nekom drugom mjestu, nerijetko uz kahvu, razgovaraju o drugim poslo­vima koje treba obaviti prije dolaska ramazana. Imam ili mutevelija informirali bi prisutne da u određenim zaseo­cima, koji su udaljeni od mjesne džamije, treba angažirati teravih-imama, naći prostor za klanjanje taravih-namaza, pobrinuti se za uredno zagrijavanje džamije ako je zimski period i sl.

Pripreme se obavljaju i u avlijama i kućama, najčešće na poticaj i pod kontrolom domaćice. Kuća će se temeljito očistiti, ako je potrebno i okrečiti. S posebnom pažnjom domaćica će se opskrbiti potrebnim namirnicama, jer će čeljad postiti pa će trebati pripremati raznovrsniju i kvalitetniju zahiru. Bilo je svijeta koji je po svu godinu štedio i sabirao novac, da bi ramazan mogao provesti što udobnije i ljepše, ne brinući se u tim mubarek noćima o onim svakidanjim potrebama.

Taj je običaj najbolje izražen riječima: „Po svu godi­nu treba ostavljati po krunu za kurbana, a po forintu za ramazana.“

Početak svakog dana posta tokom vremena obilježavao se na različite načine. Najduže se zadržala tradicija pucanja topa s gradskih zidina. No, prije pojave topova, u svakom dijelu grada bio je zadužen po jedan čovjek koji se zvao munadija /onaj koji poziva/, tj. poziva na ručak uz ramazan. U Sarajevu, jedan mesdžid u svome imenu nosi uspomenu na ovu službu. Zove se Ojandži zade hadži Ibrahimov mesdžid. „Ojandži zade“ znači sin budilnika. Munadije ili budilnici bili su zaduženi da svijet u jednom dijelu grada bude na ručak uz ramazan. Bili su plaćeni iz državne blagajne.

Bašeskija spominje da je u Plovdivu u Bugarskoj, u 1188. (1774/75) godini umro Mustafa Lipovac, janičar koji je jedno vrijeme „u mjesecu ramazanu bio daul-baša na sehur.“ Ovo „daul-baša“ znači predvodnik ili zapovjednik telala, što upućuje na zaključak da je u to vrijeme postojala služba te­lala koji su budili na ručak za vrijeme mjeseca ramazana.Prvi ramazanski top u mnogim mjestima oglašavao se poslije ikindije posljednjeg dana šabana, do kada je trebalo obaviti i posljednje pripreme, što je bila i najava početka ramazana.

Ramazanski top

Top ili velika prangija bilo je komunikacijsko sred­stvo koje se upotrebljavalo ne samo uz ramazan nego i u drugim značajnijim prilikama. Kada Mlečani navale na Ljubuški top je upozoravao svijet na opasnost, ili kada vojnici odlaze u rat, njima u čast oglasio bi se top sa grad­skih zidina. Kada je ramazan u pitanju, top se oglašavao u nekoliko navrata. Prvi, kao najava ramazana i muka­bele na ikindiji uoči ramazana. Kasnije svakog dana top se oglašavao zavisno od običaja, najmanje dva, u nekim mjestima kao naprimjer u Ljubuškom, tri puta, i to: ujutro za ustajanje na ručak, kada nastupi vrijeme početka posta (zora) i vrijeme završetka posta, akšama, odnosno iftara. Ne zna se tačno od kada datira tradicija najave značajnih događaja u jednome mjestu pucanjem topa sa gradskih zi­dina. Usmena kazivanja i sjećanja starijih ne dosežu dalje od 19. stoljeća.

Top je najčešće bio kratka cijev s dnom, iz jednog je­dinog dijela, izrađena od livenog željeza debljine oko 3 cm, promjera 10-15 cm. Prije potpaljivanja u cijev bi se ubacila određena količina crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamen. U poseban otvor namjestio bi se oko 10 cm dug ko­mad sporogorećeg štapina, zatim bi se sadržaj u cijevi do­bro nabijao i fitilj potpalio. Ovi mali topovi u Hercegovini su se zvali mačkule (tal. mascollo - mali top).

Naš književnik Edhem Mulabdić zabilježio je jednu anegdotu u vezi s pucanjem ramazanskog topa. Naime, za vrijeme austrougarske vladavine u Sarajevo je došao neki novi vojni dostojanstvenik. Kako je bilo vrijeme rama­zana, neugodno ga je iznenadilo pucanje topova u gluho doba noći. Sutradan je izrazio svoje negodovanje na više mjesta prilično oštrim tonom o tom „srednjevjekovnom običaju“ koji bi trebalo zabraniti i ukinuti. Ogorčenje sa­rajevskih muslimana prenio je njihov gradonačelnik Mehmed-beg Ljubušak na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani gdje je, pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera, bio prisutan i ovaj viši oficir. U pozdravnom govoru Mehmed-beg je, uz ostalo, rekao:

Ramazanski topovi su, prema nekim autorima, treba­li imati još dublju poruku. Tako Ibrahim Hakki Čokić, govoreći o simbolici topova, piše:

Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je kra­jem Drugog svjetskog rata. Samo u nekim mjestima održala se i kasnije, kao npr. u Ljubuškom gdje je top najavljavao vrijeme iftara sve do 1979. godine, kada je, nakon greške u pripremanju baruta, teško povrijeđen posljednji tobdžija Hasan Korjenić Dedo, čime se ova tradicija ugasila. Deve­desetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više bosanskohercegovačkih gradova.

Uporedo s pucnjem topova vrijeme završetka posta - iftara najavljivano je i paljenjem kandilja na munari džamije. Prvo su to bili kandilji na ulje a kasnije na električnu en­ergiju sa sijalicama različitih oblika i veličina. Naravno, i dalje je zadržan ezan kao prvi oblik najave prekida dnevnog posta, odnosno nastupanje akšamskog namaskog vakta. Na prvo mujezinovo „Allahu ekber“ tobdžija bi aktivirao prangiju pošto bi, prethodno, iz sveg glasa, koliko ga grlo nosi povikao: „Vaaaarrdaaa“ (nastupilo je, vrijeme je), a djeca bi, razdragano trčeći kućama, uzvikivala: „Upališe se kandilji“.

Sehuri

Ramazanska sijela bila su nezaobilazan ambijent i doživljaj mubarek mjeseca. Nakon obavljenog teravih-na­maza formirala bi se sijela, obično muško u obližnjoj kafani, a ženski bi se svijet sastao i sijelio kod neke od komšinica. Ženska sijela trajala su znatno kraće jer su domaćice bile u obavezi pripremati sehur, ručak kojim je započinjao post. Nisu zabilježeni neki posebni običaji ovom prigodom. U gradskim sredinama nerijetko se „sehurilo“ ono što bi os­tajalo od iftara, dok bi po selima, posebno u ljetno vrijeme, zbog napornih radova domaćice pripremale što kvalitetni­ju i kaloričniju hranu. 

Da bi ustale na vrijeme, u mnogim sredinama brinuli su se posebni „orkestri“ bubnjari koji su obilazili svaku mahalu i udaranjem u bubanj i na druge načine budili domaćice kako bi na vrijeme pripremile jelo za početak posta. Taj orkestar sastojao se od trojice ljudi i to bubnjara i dva svirača. Oni su bubnjajući i svirajući u zurne /tanke svirale od šimširova drveta s piskom od kokošijeg pera/ gradskim ulicama, kasabskim sokacima i seoskim putevima budili svijet na ručak. U mjestima gdje se ujutro samo jedanput oglašavao top, i to kao znak da je nastupila zora i da treba prekinuti sa svim što kvari post, bubnjari su išli od kuće do kuće i u avliji udarali u bubanj dok se ne bi upalilo svjetlo ili dok ukućani na neki drugi način ne bi dali do znanja da su čuli njihovo buđenje. 

Tom bi prilikom izgovarali različite stihove, kao naprimjer:

• Ustajte kadike (kadune)
• Perite tave
• Budite age,
• Nek' nabiju stomake,
• Nek' im sutra postiti nije muka.

Najčešće su imali osiguran iftar i sehur. Na Baj­ram bi, svečarski obučeni, ponovo obilazili svaku kuću, i u avliji bubnjali i svirali, čestitajući ukućanima Bajram. Ukućani bi ih tom prilikom darivali novcem, košuljama, peškirima i mahramama. Kasnije su se formirali orkestri koji bi, i u drugim mjesecima, svirali i uveseljavali ljude. Između dva svjetska rata u nekim zvorničkim selima mu­jezin bi s munare učio salavate i tako usnule komšije budio na sehur.

Bilo je pokušaja 1935. godine da se uz ramazan za buđenje uvede sirena prekookeanskog broda umjesto topa. Nakon velike polemike, ideja nije prihvaćena.