Esad Bajić na Igmanu: Borba protiv zaborava propisana dužnost i obaveza

Na platou Igmanske džamije večeras je održan vjerski dio programa manifestacije "Odbrana Bosne i Hercegovine  - Igman 2022.", u okviru kojeg je prigodan vaz održao Esad Bajić, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i branilac domovine na igmanskim ratištima. 

Govor Esada Bajića prenosimo u cijelosti:

"I reci: 'Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.' (Tevba, 105.)

Trud i zalaganje s vjerom u Boga su mjerilo dunjalučkog života.

Mi smo prošlog petka dočekali novu 1444. godinu po Hidžri. To je dobar povod da razmislimo gdje smo kao ummet 1444 godine nakon Poslanikove hidžre. Koliko je slijedimo i koliko smo je shvatili.

Hidžra je udahnula novu snagu muslimanima, omogućivši im da u slobodi i kroz institucije uspostavljaju i oblikuju društvenu dimenziju duhovnih vrijednosti koje su u Mekki usvojili kao svoje unutrašnje vjerovanje i ubjeđenje.

Tek poslije hidžre duhovne vrijednosti muslimana postaju javno dobro.

Hidžra je dakle obaveza potrage za plodnim zemljištem u kojem plodovi dobra mogu da uzriju i u dunjalučkom, a ne samo ahiretskom okruženju. Hidžra je važna jer su nakon nje muslimani drugima mogli dokazati svoj islam u praksi i tako ih privući ukusnim plodovima islama. Moramo se zapitati šta smo mi nakon naše hidžre '92-'95 pa sve do danas proklamovali i ustoličili kao javno dobro. Hrle li ljudi u naše sredine zbog tog dobra ili bježe iz njih? Jesu li plodovi našeg društva slatki ili gorki?

Kada je Poslanik doživio Isra - putovanje iz Mekke u Jerusalem - Allah mu je poslao burak, to je bilo Poslanikovo poslaničko „individulano“ putovanje, a kada je činio hidžru kao poslaničko društveno putovanje činio ju je pješke kao i ostali ashabi. Mi muslimani danas trebamo uzeti posebno pouku iz ove činjenice. Na dunjaluku u društvu se osloni na Boga i zapni, trudi se, iskoristi date potencijale. Tamo gdje naš potencijal nije dovoljan otklonit će ih dragi Bog i s paučinom ili golubicom ili čim On hoće. Njemu je sve lahko... To nas, između ostalog, uči kazivanje Hidžre, tome nas uči i kazivanje o rođenju hazreti Isaa, a.s. kada se hazreti Merjemi naređuje da protrese stablo hurme. Kažu da stablo hurme da bi rodilo treba biti prilično jako i stanje žene u porođajnim bolovima nema snagu da bi plodovi padali, ali kad Merjem upre koliko može, plodovi padaju. Kad hazreti Hadžera optrči sedam puta od Safe do Merve vrelo Zemzem izvire, život opstaje.

Danas kada nas mnogi pitaju zar bismo slali svoje sinove u rat mi smo ponovo u situaciji da podsjećamo da ni u prošloj agresiji nismo slali sinove u rat.

Naši sinovi, očevi, nisu nigdje išli da bi ratovali. Ubijani su na kućnom pragu.

Naši domovi, tamo gdje smo imali s čim i gdje smo se organizovali bili su naši rovovi, tamo gdje nismo bili su naši mezari.

Priča o slanju djece u rat je slična priči o žrtvovanju Ismaila od strane Ibrahima, a.s.

Ibrahim je primio naredbu u snu i savjetovao se sa svojim sinom koji mu reče: 'O, oče moj, onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.'

Ibrahim, a.s., je pitao sina i on se svojom voljom ponudio Allahovom naređenju.

Kada su se obojica pokorni predali zapovjedi, Allah ih nagrađuje bez žrtvovanja njih samih.

'O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; - a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, - to je zaista bilo pravo iskušenje!'

Spremnost je bila dokazana. Allah, dž.š., i Njegova Mudrost su uzdigli Ibrahima, a.s., na najviši nivo žrtvovanja sina, bez žrtvovanja Ismaila. Allah, dž.š., uzdiže Ismaila na najviši nivo žrtvovanja, bez bilo kakve štete po njega.

Preneseno u našu današnju situaciju, kada čvrsto odlučimo, bude li nas neko napao da ćemo se po cijenu života braniti, onda se možemo nadati da taj neko i odustane, tj. da se odbranimo i bez žrtve same.

Kada 'istina vjere' ide na ruku većina ljudi postane vjernikom. Kada je praktikovanje vjere počelo donositi političke i materijalne koristi mnogi su počeli ići u džamiju, kada su se u džamiji dijelili humanitarni paketi mnogi su se probijali u prve safove i sl. Ali kada se istina protivi životu i vodi teškoćama, gubicima i opasnostima, vrlo je malo tragalaca za istinom. Šejtan se tu daje na posao čim nađe tragove straha, slabosti, dileme, očajanja, zavisti. Pritom ponekad propagira skroz logične razloge, intelektualna ili religiozna opravdanja da bi ostvario svoj cilj.

Naprimjer, mi možemo zamisliti da je, slomljen bolom i rastresen, Ibrahim, a.s., mogao naći mnogo opravdanja: Možda žrtvovanje ima samo metaforično značenje i treba da predstavlja ubijanje 'ega'? Možda 'Ismail' ima generalni smisao i ne odnosi se na Ibrahimovog, a.s., sina? Možda 'usmrti Ismaila' zapravo znači 'usmrti ljubav prema Ismailu'?

Ibrahim, a.s., je mogao pronaći mnogo interpretacija svoje vizije. Ali Ibrahim, a.s., Allahov bliski prijatelj, je imao vjeru u Allaha, dž.š., i znao je da Allah od njega zahtijeva žrtvu.

Ibrahim, a.s., je stavio ljubav prema Bogu iznad samoljublja, poslanstvo iznad sina, odanost prema Bogu iznad lojalnosti obitelji, savjest iznad instinkta, odgovornost iznad zadovoljstva, dužnost iznad prava. Izabrao je napredak, a ne stagnaciju.

Ovaj veličanstveni događaj nas također uči, kroz Ibrahima, da ljudski život, Ismailov, Ibrahimov, svačiji, dobiva svoje značenje i vrijednost od Boga - a ne od nečeg drugog.

Ibrahim, a.s., je, na neki način, dao Ismaila da bi ga potom dobio natrag na prikladnijoj osnovi.

Ljudi različito ispoljavaju svoju odanost. Neki ljudi ispoljavaju osjećaj apsolutne odanosti porodici, neki naciji, neki sebi - egu, dok se religiozna savjest upućuje apsolutnom osjećaju obaveze prema Bogu. Za neke ljude Ibrahim, a.s., je bio spreman ubiti Ismaila, zgražavaju se nad tim, dok savjestan i religiozan um to tumači kao spremnost da žrtvuje Ismaila. Ubijanje je uzimanje, žrtvovanje je davanje i nikako nisu isti.

Ibrahimov Ismail je bio njegov sin. Ali mi, ko je naš Ismail?

Šta je to? Naša diploma? Naša reputacija? Naš položaj? Naš novac? Naša kuća? Naš automobil? Naša obitelj? Naše znanje? Naše zvanje? Naša odjeća? Naša slava? Naša duša? Naša karijera….?

Kako znati?

Šta god u našim očima zauzima mjesto Ismaila u očima Ibrahima! Šta god nas slabi na putu vjere! Šta god nas zaustavlja u našem pokretu! Šta god donosi sumnje našem osjećaju odgovornosti! Šta god je zatvorilo našu slobodu! Šta god nas tjera na kompromise i izgovore!

Šta god čini da su naše uši gluhe na Poruku Istine! Šta god nas poziva da se zadovoljimo sobom! Šta god uzrokuje da izbjegavamo dužnosti!

Ja kazivanje o Ibrahimu i Ismailu, a.s., u kontekstu naše stvarnosti vidim nadahnjujućim, vidim u njemu pouku da možemo prebroditi naše izazove bez ponovnog doživljavanja stradanja i genocida. Pripremimo se i postavimo onako kako nas Allah savjetuje da trebamo, a ostalo prepustimo Allahu.

Na dan kad smo prebačeni na Igman, ’93. ujutro, smo imali akciju oko Konjica i doslovno smo se sreli s neprijateljem lice u lice. Prvi vrhu brda malo smo čučnuli da se izdišemo, a kad smo ustali pred nama stoji pet neprijateljskih vojnika, valjda nešto čuli pa krenuli da vide. Helem na dva metra ispred mene vojnik - ko ja dva puta. Toliko neobična situacija da neko naš pita „Hoćemo li pucati“. I ja odmah počnem pucati. Kontam šta ću drugo, neću se hrvat - sto kila u njemu. On se nije ni pomak'o, sledio se. Samo iskolačenih očiju gleda u mene. Puno mi je to kasnije značilo u ratu. Prestao sam da razmišljam o tome koliko sam tjelesno sitan i koliko je sam taj izgled bitan.

U našoj pripremi i stvaranju osjećaja bitnosti, po meni, je važno da obratimo pažnju da pravilno prezentujemo vrijednosti. Uzvišeni objavljuje: 'O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!' (Saff, 2-3 ajet)

Obično se ovaj ajet veže za neiskrenost, za one koji rade suprotno od onog što govore, za one koji se pretvaraju, lažu i slično. No, u drugom dijelu ajeta ima i ovo: 'Govorite riječi koje djela ne prate.' Ja ne znam šta sve tefsiri kažu o ovim riječima, ali ja u njima vidim spomenute govornike, vaize, daije, misonare, FB ratnike i sve one koji pozivaju na dobro, dijele hadise i ajete, citiraju učenjake ali sami nisu trudbenici riječi koje dijele.

'Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?' (Bekara, 44)

Zašto mi je ovo važno? Važno mi je iz razloga što je osjetna devalvacija vrijednosti koja nije nužno proistekla samo iz nemara i neosviješćenosti nego i zbog interpretacije. Govor je kao imetak, ako dijelim ono što nemam ja na stanovit način varam, a kao i u materijalnom ako dijelim ono što nisam zaradio tonem u dug.

Manifestacija 'Dani odbrane Bosne i Hercegovine - Igmana' čiji dio je i ovaj večerašnji program je manifestacija kulture sjećanja i pamćenja. Ako imamo oslabljen osjećaj važnosti sjećanja zbog nemara i neosviješćenosti, mi ćemo to trudom i ovakvim programima popraviti i nadoknaditi, no, ako pri tome ne pazimo na interpretaciju time nećemo mnogo dobiti.

Šta podrazumijevam pod interpretacijom? Upravo ovo što kur'anski ajet govori.

Da o ovim događajima govore oni čija djela prate njihove riječi. Govor iz srca završit će kao poj srcu, s vrha jezika samo prođe kroz uši.

Kada o hrabrosti govore oni koji su hrabrošću posvjedočili hrabrost, taj govor pije vode, taj govor nadahnjuje, taj govor osvješćuje, taj govor ojačava - kada počne svako, makar umio i fino zboriti i lijepo recitovati, vrlo brzo će takav govor devalvirat vrijednost o kojoj se govori.

Živimo u vremenu gdje su mnoge vrijednosti baš ovako devalvirane. Bogatstvo bez rada, zadovoljstvo bez savjesti, znanje bez karaktera, religija bez žrtvovanja, politika bez principa, nauka bez ljudskosti, posao bez etike.

Kad Rumija, Gazalija, hazreti Omera, Aliju i sl. počne svako citirati tu najviše izgubi mudrost.

Često istaknem da sam nakon očeve pogibije 1992. godine otišao u „Muderrisovu“ jedinicu jer je bila manevarska. S mladalačkom ali čistom željom da namirim bar jednog neprijatelja za babu i za sebe, da kad i ja poginem ne budemo ja i babo uzrok da je naša strana dva u minusu. Meni je stvarno u tom vremenu to bila sramota.

Osjećao sam da je svako od nas dužan da se pobrine za porodični račun, kao što sam se osjećao dužan da vratim eventualni babin materijalni dug nekom.

Molio sam Boga da skinem bar dvojicu, da bar nismo minus našoj Armiji. Nisam ja otišao s namjerom da se svetim nad ženama i djecom, starcima, ne daj Bože. Ja sam otišao da za babu borca i sebe borca pokušam Božijom milošću eleminisati bar dva neprijateljska borca, da ne bi naša smrt bila na negativnom kontu našeg naroda i naše vojske.

Pitali su me da li bih branio zemlju ako dođe do novog sukoba? Rekao sam da, uz Božiju pomoć, bih. Pitali su me kako bih se ponio prema svojim sinovima? Rekao sam, uz Božiju pomoć, isto kao i moj otac prema meni. Očekujem od njih da, bez obzira na godine, budu branioci ove zemlje.

Pitali su me kako mogu biti takav otac? Odgovorio sam da mogu zato što više vjerujem da su sljedeći hadisi istina.

Od Ebu Hurejra, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Ko umre, a nije ratovao niti je sebe bodrio na borbu, umro je s jednim ogrankom licemjerstva.'

Prenosi se: 'Svakoj umrloj osobi zapečate se djela, osim onome ko je učestvovao u straži na Božijem putu. Njemu se povećavaju djela do Sudnjega dana i siguran je od kaburskog iskušenja.'

Prenosi se da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: 'Ko izgovori jedan tekbir na Allahovom putu, to će mu na vagi njegovih djela na Kijametskom danu biti kao velika stijena koja je teža i od nebesa i od zemlje i svega što je na njima. Ko na Allahovom putu izgovori "La ilahe illellah vallahu ekber', glasno uzvikujući, Allah će mu upisati Svoje najveće zadovoljstvo. A kome Allah dodijeli Svoje najveće zadovoljstvo, Allah će ga okupiti s Muhammedom, Ibrahimom i ostalim vjerovjesnicima, neka je Allahov salavat i selam na njih.

Niti je mom ocu srce bilo kameno kad me vodio sa sobom u borbu, niti je meni srce kameno što bih poveo svoje sinove u borbu. Ali ja vjerujem u Božije riječi i Poslanikove hadise. Ja vjerujem da su istina, vjerujem da je obećana nagrada istina i želim da ako sudbina takvu ponudu na dunjalučku sofru stavi pred nas ja i moja porodica jedemo s nje.

I nikako mi nije jasno zašto je to čudno nekom ko Allaha dragog vjeruje. Ako je materijalista spreman potrošiti milione da bi mu dijete vozalo najnoviji model nekog automobila, zašto ja ne bih imao spremnost stati uz svoje dijete kada poželi vrhove Dženneta, društvo šehida i odabranika. Koga mi želimo impresionirati sobom i našom djecom danas? Boga ili materijalistički konzumerizam?

Na kraju krajeva, i ja i moji sinovi smo potomci inšallah šehida, i na toj časti, ponosu i odabranosti trebamo biti zahvalni.

Isto tako vjerujem i u hadis: Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve selleme, je rekao: 'Ko iskreno od Allaha traži šehadet (da pogine kao šehid), Allah će mu podariti stepen šehida, pa makar umro i u svojoj postelji (a ne na bojnom polju).'

Ja vjerujem da moji strahovi, slabosti i sitne dunjalučke lukavosti neće promijeniti tok moje sudbine, ali mogu promijeniti definiciju mog života, zato ne želim da je mijenjam mimo ove koju imam. Ja Boga molim da me učini od onih koji Ga vjeruju ali i koji Mu vjeruju.

I osjećam želju i potrebu da vas pozovem da se zajednički nastavimo boriti protiv zaborava i na kažnjavanju zločinaca nad našim narodom. To je propisana dužnost i obaveza.

Također, da se borimo protiv raznoraznih „geometara“ Božijeg puta i borbe na Njemu koji samopozvano hoće određivati ko je mudžahid i šehid a ko nije.

U rodnim Ribarima 5. jula 1992. sam se prijavio dobrovoljno za akciju, babo zidar me naučio lekciju o islamu. Dok sam strepio od njegove reakcije on je samo kazao: Piši i mene!

Na Bijeloj lijesci iznad Rakitnice, 23. jula 1993. godine, nakon što me gruhnula granata dozivao sam pomoć, došla su dva saborca, zafrktala je nova granata, bacili su se po meni, osjetio sam se u tom momentu siguran, zaštićen njihovim tijelima, njen geler me ispod njih dvojice pogodio u rame. Tada sam rekao: 'Izvini Bože'. Oprosti mi što sam jalova japija koja je zabravila da si Ti Onaj koji me čuva, a ne nečije tijelo, stijena ili nešto treće. Lahko čovjek zaboravi u materijalnom svijetu krhkog ljudskog racija ko ga je čuvao satima, mjesecima i godinama i prije i poslije. Zato nam trebaju ovakvi skupovi i manifestacije da se zikrom i onim što zovemo 'kultura pamćenja' stalno podsjećamo.

Halalite mi što sam bio ličan u ovom obraćanju, ali ja ne znam da ima drugi način da se govori o vjeri i borbi nego lični."

(Preporod.info)