Pobijedimo diskriminaciju produbljujući je

Piše: Senada Tahirović

Prethodna sedmica u Bosni i Hercegovini je bila izuzetno izazovna, a reakcije u javnosti izazvane najavama izmjena Izbornog zakona ne jenjavaju. Naime, u javnost je procurio dokument iz OHR-a o izmjenama Izbornog zakona i Ustava FBiH koji je izazvao lavinu negodovanja probosanskih stranaka i građana, a koji svjedoči svemu što se ispotiha o djelovanju međunarodnog faktora u BiH ranije nagađalo: netransparentnost i pritisci samo su dio kolača kojim se hoće učiniti ustupci “svim stranama”, uz obavezno vođenje računa o reciprocitetu. Kada se rješenja tako (ne)komuniciraju onda nije iznenađenje da se u javnosti postavlja narativ kojim se tvrdi da je to politika koja žrtve genocida i odbrambene snage izjednačava s nastavljačima ratnih genocidnih i secesionističkih politika te u Hagu presuđenog UZP-a, ali i da ono što su VRS i HVO skupa sa zvaničnom Srbijom i Hrvatskom tokom rata htjele postići oružjem, u miru olovkom dovršavaju trenutni politički predstavnici RS-a i HDZ-a uz očite blagoslove međunarodne zajednice koja to naziva unapređenjem demokratije i stvaranjem ambijenta u kojem će svi biti zadovoljni.

Nakon pritiska javnosti, visoki predstavnik je dokument nazvao tek “osnovom za raspravu”, to jest nacrtom, a potom uveo takozvane tehničke (izuzetno važne) izmjene Izbornog zakona, te je predstavnicima stranaka u BiH dao šest sedmica da se o ovim pitanjima dogovore i najavio djelovanje ukoliko u tome ne uspiju.

Osnovni problem, čini se, zbog čega HDZ vrši pritisak za izmjene Izbornog zakona jeste “legitimno predstavljanje” jer im nije dovoljno ono što već postoji u aktuelnom, ionako duboko (prema svim građanima) diskriminatornom, zakonu. Sada je Dragan Čović zaželio da ima tapiju na odlučivanje o tome ko je legitiman a ko nelegitiman Hrvat. I, dodatno, čini se prema navodima iz medija, iz kojeg je kantona Hrvat legitiman, a iz kojeg nelegitiman. Problem legitimnosti leži tu, a ne u aktuelnom Izbornom zakonu. Ta ista ideja koja stoji iza Čovićevog “legitimnog predstavljanja” nije strana ni nekim drugim bh. političarima kojima mnogo ne smeta diskriminacija građana ondje gdje ne donose mnogo glasova.

Osnovna Čovićeva teza, ali i drugih političkih snaga okupljenih oko HNS-a, podržana aktuelnim predsjednikom RH Zoranom Milanovićem jeste da aktuelni Izborni zakon diskriminira Hrvate. To je netačno, ali čak i kada bi bilo tačno, pitanje je šta se nudi kao lijek? Po onome što je u “osnovi za raspravu” - dodatna diskriminacija. Osim toga, nije zgoreg navesti, Christian Schmidt izmjene iz nacrta Izbornog zakona koje dodatno normiraju “legitimnost” nameće samo za Federaciju, dok sad već dvoipodecenijska diskriminacija i Bošnjaka i Hrvata i svih ostalih u RS-u ostaje netaknuta. I to ne bilo kakva diskriminacija nego baš ona koja Bošnjake i Hrvate u vlasti svodi na mizerne kvote (ovdje ne zaboravljam odgovornost bošnjačkih i hrvatskih stranaka zbog kojih su i te kvote često popunjene kako ne treba) i zabranjuje im da se kandidiraju naprimjer baš za - po Schmidtu očito najproblematičnijeg – člana predsjedništva BiH, ukoliko imaju prebivalište u entitetu RS.

Dok se građani od strane ambasada i međunarodne zajednice neprestano pozivaju da prevaziđu etničke podjele, skraja im se zakon koji će im tako nešto trajno i doslovno onemogućiti. Model koji ne uvažava individualnu perspektivu građana i koji insistira na tome da je “legitimno” biranje samo ono unutar vlastite etnije, jeste duboko antidemokratski i antipluralni, a istovremeno znači jednu vrstu gotovo rasističkog stava prema građanima BiH jer im poručuje “vi niste pojedinci i pojedinke nego isključivo dijelovi etnija”.

U suštini, diskriminacija koja postoji u bh. Izbornom zakonu i koja je na Evropskom sudu za ljudska prava presuđena u brojnim slučajevima – od slučaja Zornić pa do već svima poznatog slučaja Sejdić-Finci - izmjenama koje su se pojavile kao dio “nacrta” Christiana Schmidta bi bila značajno produbljena i učinila bi situaciju po pitanju ljudskih prava u BiH - ovdje se prije svega misli na pravo građana da biraju i budu birani - neizdrživom. Princip po kojem se odabere samo jedna presuda (i to Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić) i na njoj se temelji cijelo uređenje, najblaže rečeno pravi presedan u kojem je bitan pritisak sile (zaprijetite raspadom države i međunarodna zajednica vam izlazi u susret) i po kojem je naglasak na biračkom tijelu u smislu da se poziva učestvovati na izborima s vrlo ograničenom mogućnošću izbora. Sve to banalizira i na etničku matematiku svodi arhitekturu izbora. U Bosni i Hercegovini nam je etničko toliko onormaljeno da ne vidimo užasne implikacije toga. Jer ako podržavamo jednu diskriminatornu odluku ili zakon, zašto ne bismo i neki drugi? Zamislimo, naprimjer, kako bi bilo da se ide ka usvajanju zakona po kojem bi na izborima za žene mogle glasati samo žene?

Slučaj Sejdić-Finci - medijski najpopraćeniji u tužbama protiv BiH zbog kršenja ljudskog prava da budu birani - je bio toliko važan zato što bi implementacija presude iz zakona izvela diskriminaciju “ostalih” (koja je bila na izvjestan način uzgredna posljedica sporazuma iz Dejtona).

Predložene izmjene Izbornog zakona imaju i nešto izuzetno licemjerno u sebi. Dok se građani od strane ambasada i međunarodne zajednice neprestano pozivaju da prevaziđu etničke podjele, skraja im se zakon koji će im tako nešto trajno i doslovno onemogućiti. Model koji ne uvažava individualnu perspektivu građana i koji insistira na tome da je “legitimno” biranje samo ono unutar vlastite etnije, jeste duboko antidemokratski i antipluralni, a istovremeno znači jednu vrstu gotovo rasističkog stava prema građanima BiH jer im poručuje “vi niste pojedinci i pojedinke nego isključivo dijelovi etnija”. Ovakav princip - makar se pozivao na evropske vrijednosti – je plemenski u biti jer znači trajno zatvaranje građana, a otvaranje beskrajnih perspektiva za potpunu i to konačnu, formalnu i zakonsku, nadmoć interesnih (etničkih) grupa. I to sve dok se iz međunarodnih ambasada i krugova te samoga OHR-a građani pozivaju da ne dozvole netransparentnost i kriminal tim interesnim grupama i uopće da stanu ukraj njihovom postojanju.

Pitanje svih pitanja je šta u ovom trenutku mogu ponuditi probosanske stranke. Imaju li u vidu barem neku vrstu zajedničke ideje o tome kako bi se moglo djelovati ili će se sve svesti na zakulisne kuloarske igre, međusobna predizborna prepucavanja, skupljanje ne baš toliko jeftinih političkih poena (cijena im je budućnost ove zemlje)? I, da li će u cijelu priču biti uključeni pravni i drugi eksperti ili će sve, kao nemalo puta do sada, biti na jaransko-stranačko-interesnoj osnovi? Slika u kojoj ujedinjeni dođu na, itekako opravdane, proteste pa se svađaju ne djeluje optimistično.

Probosanske stranke se moraju probuditi. Ako ih nisu alarmirali slučajevi Zornić, Pilav ili Sejdić-Finci, nadat se da će ih trznuti slučaj Schmidt. Dok ne bude prekasno.

(Tekst objavljen u printanom izdanju Preporoda)