Juli je: Ostati čovjek obligatorna zadaća svih nas

Piše: Aida Čičak

Juli je...

Odlučili smo ove godine da odemo s djecom prvi put u Potočare, ali i da posjetimo majku Salihu. Zadužila me ručno ispletenim papama, svojim smiješkom i pozivom nakon snimanja emisije: "Da mi dođeš, jesi čula?". Rekla sam: "Hoću, ako Bog da, Saliha moja, na ljeto."

Odgađali smo tu temu. Čekali da budu spremne o tome razmišljati. Ne može se nikada biti dovoljno odrastao za takvu spoznaju, ali isto tako se ne smije odrasti bez da saznaš istinu.

Na njihovih milion pitanja, najteže je bilo dati odgovore na pitanja "zašto" i "ko".

Na ovo drugo pitanje odgovorila im je majka Saliha, dok smo pili kahvu u njenom dvorištu u Dobraku.

- Eno ga tamo, hoda preko ceste, k'o da ništa uradio nije. Ja neću ni u prodavnicu da idem. Da ga u putu ne susretnem. Poručim po efendiji cigara i kahve. On vazda usluži, Bog mu dao.

A na pitanje "zašto" sam ipak odgovorila im ja. Rekla sam da je to bilo zbog zločestih od ljudi i da nisu svi takvi.  Slušale su djevojčice od ljudi na tom putovanju o tome kako su tražili svoje nestale. Pričala nam je i majka Saliha da je dugo godina, prvo pogledom, a onda srcem tražila i osluhivala, možda se odnekud i pojave. Pojavio se dio kostiju. Onaj ostatak zakopati pada joj teže nego onaj prvi put.

- Nije to samo raskopavanje zemlje, to ti je sinko isto da mi dušu raskopaš i vratiš u onaj dan kada su mi ih iz ruku otrgli. Ja sam se ovdje u Dobrak vratila da se sjećam sreće i dana kada smo ovdje živjeli. Evo ovdje je bila soba Nerminu i Edinu. Ovdje je bio stol kuhinjski. Ramo je bio često na radu, a kada dođe jeli bismo ovdje zajedno. Uđem ovdje vidim ih, pritisnu me sjećanja i tuga, a suza više nema, pa onda se vratim u svoju ljetnu kuhinju. Tamo nema ništa od emocija, samo praznina, ali ima i poneki san. Imaju i dobri ljudi koji dođu, obiđu me. Hajde sinko gore na sprat, ti ćeš tamo s djecom spavati.

Na spratu me dočekala mirisna posteljina, baš kao što majka djetetu je s ljubavlju spremi. Prevrtala sam se duboko u noć. Nema sna na oči. Ustanem i pokucam joj na prozor njene ljetne kuhinje.

- Hajmo zapaliti.

Iako sam nepušač, držim cigaretu u ruci da se ona osjeti komotnije. I tako opet počinje priča.

Kaže mi da joj odavno niko nije prenoćio, a da je tako lijep osjećaj imati nekoga iščekivati. Neće jutra dočekati da kahvu skuha.

Ja sam izjutra duže odspavala. Mislila sam i njoj treba da se odmori. Ujutro otvorim balkon i pogledam to divno prostranstvo i njeno cvjetno dvorište.

- Bože, odakle joj volja i snaga?

Čujem u kuhinji žamor. Majka Saliha i Ammar odavno popili kahvu.

Dočekuju me sa smijehom i riječima: "Jesi uranila nevjesta?"

- Što si tako rano, majka Saliha je umorna, obraćam se Ammaru.

- Ma nisam, kakvi, nisam ni spavala. Jutros kada se pojavio preko dvorišta, isto da sam svog Nermina ugledala.

Malo se bunim.

- Vidim ja da ti njega više voliš.

- Ma nije sine, nego đe je muško, đe je sin. Blago majci njegovoj.

- Ponesi ti tu kahvu nama u dvorište i na travu.

- Hoću sinko.

Ko god naiđe ulicom svrati da se upita.

Kažem joj da ima više posjete nego ja u Sarajevu. U nas niko nikome ne ide.

- To me i drži u životu.

Kako se primicalo vrijeme da krenemo za Sarajevo, ona je postajala sve tiša i uznemirenija. Vidim joj rumenilo u licu. Trči od plastenika do špajza.

- Šta bih ti mogla još dati?

Uzalud sam ja govorila da ne treba ništa.

- Hoćeš Boga mi i domaćih jaja.

Pustim je da spakuje šta želi.

Tako radi i moja mama kada krenem iz Bihaća. Osjeća se korisno. Ima kome spakovati.

Kaže Danija da ne želi ići kući. Bolje je ovdje kod majke Salihe, nego u Tarčinu u hotelu. Obećam joj da će doći opet, ali da sada moramo ići. Okrene se majci Salihi i pita je kada će ona doći kod nas. Na to majka sjede i zaplaka. Pojaviše se i suze.

- Ah, sine dragi. Niko me to pitao nije.  

- Doći će majka, ako Bog da.

- Jašta, nego čim krenu Damir ili Dževad efendija u Rijaset, ti sjedi s njima, pa ćemo po Sarajevu hodati. Eno sam ti sredila sobu i posteljinu složila kao što složim svojoj majci kada krenem iz Bihaća.

- A što si išta, pa šta ću ja raditi?

- Ti sada samo lezi i odmori.

Zagrlimo je, mahnemo kao najrođenijoj i krenemo.

Sjeli smo u auto i dugo šutjeli. Tuga se neka spustila. A ujedno i sreća. Neopisiv osjećaj. Zovem je da joj javim da smo hairli stigli. Kaže: "Ostala praznina iza vas".

- Doći ćemo opet, ako Bog da, a i ti ćeš nama.

Često mi pred očima onaj njen smiješak i išaret: "Hajmo zapaliti po jednu".

Danas je 7. juli. Na radiju ide vijest: Ove godine biće ukopano 50 identifikovanih žrtava genocida... Danija sretna prema meni trči i govori: "Mama, pronašli su ih." Njeno dječije srce drugačije je razumjelo taj čin.

Poljubim je u čelo i kažem: "Ma koliko to apsurdno zvučalo, jest to ipak sretan trenutak za mnoge majke."

Mi ćemo ovaj juli nositi cvijet Srebrenice u znak podsjećanja i podrške. Ostati čovjek je obligatorna zadaća svih nas. Ma kako se zvali i u šta vjerovali.

(Preporod.info)