Rađanje bh. literature o Muhammedu a. s.

1.

Vjera kao moralno pozvanje

Četrdeset austrougarskih i, rekli bismo, prvih modernih evropskih godina u Bosni i Hercegovini (1878-1918), donijele su sa sobom mnogolika raslojavanja i razvrstavanja onoga što možemo označiti “tradicionalnim islamskim diskursom“. Ono što je od tog diskursa do 1878. godine držano ili čuvano jedinstvenim, zahvaljujući prije svega arapskom i donekle turskom jeziku koji su preovladavali u nastavničkoj i udžbeničkoj literaturi starih medresa, sada se počelo razvrstavati i objelodanjivati, polahko ali sigurno, kako u tekstovima na bosanskom pisanim na arebici, tako i u latiničnim i ćirilićkim tekstovima.

Već s Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom (1839-1902) imamo tekstove, štaviše knjige, u kojima se po prvi put kod nas objelodanjuju izreke i savjete Muhammeda, a.s., na latinici i bosanskim jezikom, gdjegdje i na ćirilici. Kako su Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i njegovi malobrojni saradnici bili opredijeljeni “za napredak“ te bili zainteresirani da poruku islama ponude prije svega kao moralnu pouku, to se Ljubušakova misija (zanemarimo li njegov list Bošnjak i politička strujanja koja je tamo profilirao) svodila na prikupljanje “narodnog blaga“ ili mnoštva izreka s moralnom porukom i ćudorednim pozvanjem. Ljubušakovo djelo “Risale-i ahlak“ samim naslovom otkriva neke važne ciljeve ovog prosvjetitelja muslimana Bosne i Hercegovine.

Bilo bi zanimljivo istražiti razloge zašto je Ljubušak u svojim austrougarskim godinama (i u svome “vjerskom“ prosvjetiteljskom radu) tumačio islam na način eksplikacije njegovih poruka kao moralnih pozvanja i ćudorednih kaža. Bilo kako bilo, u svojim knjigama on je prvi koji je na bosanski jezik preveo i na latiničnom pismu objavio i nekoliko desetaka hadisa Poslanika Muhammeda, a.s. Njihov prijevod i sada nam se čini lijepim i dobrim, kao staro suho zlato. Jednako nam se čini zanimljivom i njegova želja da uz “islam kao moral“ afirmira “islam kao obredoslovlje“. To vidimo u njegovoj brošuri Budućnost Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini koja je izišla u Sarajevu 1893. godine (na petnaestu godišnjicu od austrougarske okupacije). Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak podsjeća svoje zemljake bosanske muslimane na slobodu vjerskih obreda u Bosni i Hercegovini, pa kaže: “U džamijama hafizi mukabelu uče, naše hodže vazu nasihat neprestanu kazuju, muderizi po medresama redovito ders daju, manje hodže u mektebima malu djecu naučavaju, naše hadžije sa svojim šefom (reisom) svake godine na Ćabu idu...“

Iz formalno ulemanskih krugova preporodnoj struji bošnjačkih intelektualaca oko lista Behar pridružuje se snažna alimska pojava Mehmeda Džemaludina Čauševića (1870-1938). On je na bosanskom i na latinici objavio nekoliko članaka o islamu i Muhammedu, a.s. K tome, njegov i Pandžin prijevod Kur’āna (Sarajevo, 1937) sadrže velike dionice komentara posvećenih Poslaniku islama. To kazuje da je Čaušević bio među korifejima koji su pridonijeli rađanju savremene bosanskohercegovačke literature o Poslaniku islama.

2.

Afirmiranje islama na način kulture

Negdje na samoj sredini austrougarskog perioda na bosanskohercegovačku scenu stupaju Safvet-beg Bašagić (1870-1934), Edhem Mulabdić (1862-1954), Osman Nuri Hadžić (1869-1937)... Godine 1900. osniva se list Behar, njegove stranice su o islamu, na latiničnom pismu, ponudile jedan emancipirani diskurs. Islam je unutar uređivačke politike Behara tumačen i kao velika kultura koja je udomila velike književnosti (arapsku, perzijsku, tursku...) i prožela ih jedinstvenim duhovnim tonalitetom. Sam Osman Nuri Hadžić objavio je još ranije zanimljivu knjigu Islam i kultura (Zagreb, 1894).

 Safvet-beg Bašagić je na stranicama Behara podupirao nove pristupe u tumačenju islama, sada je bio vidljiv proces pomjeranja težišta u tumačenju islama na islamsku kulturu, islamsku filozofiju, književnost, narodnu tradiciju na način narodne kulture. Bašagićeve mnogobrojne komparacije pjesnika i književnika “istočnog Parnasa“ s pjesnicima na Zapadu želja su za uspostavljanje dijaloga islamske ili “islamskih kultura“ s drugim kulturama. Uza sve što je uradio, neobično je važno da je Bašagić ostavio vrijedan mevludski spjev na bosanskom, a također i prijevod ili prepjev Hajjamovih Rubaija.

U neku ruku, Bašagić je svojim velikim opusom pripremio i ohrabrio neke svoje savremenike da se poduhvate pisanja zasebnih djela o Muhammedu, a. s., po novim, rekli bismo “evropskim“ uzusima i metodologijama.