Cijela planeta je mesdžid

Piše: Elvir Duranović

Ekološka kriza našeg vremena, kao jedan od najvećih izazova čovječanstva, pred nas postavlja hitnu potrebu za promišljanjem odnosa između religije, etike i okoliša.

Serijal tekstova „Ekoetička obzorja“nastao u suradnji s Centrom za mirovno obrazovanje nudi široku tematsku lepezu u kojoj stručnjaci iz različitih religijskih tradicija istražuju kako duhovna i etička baština mogu pomoći u odgovoru na izazove globalne klimatske i ekološke krize.

U posljednjem broju Preporoda, objavljen je tekst o islamskom poimanju cijele Zemlje kao prostora molitve i svetosti te duhovnoj odgovornosti za očuvanje prirodnog okoliša.

Jedna od distinktivnih crta religijske misli, prema Emilu Dirkemu, jeste podjela svijeta na dva područja – sveto i profano. Takvu podjelu svijeta prihvatio je Mirča Elijade, koji tvrdi da za religioznog čovjeka prostor nije homogen, već ima pukotine koje su kvalitativno drukčije, jače i značajnije u odnosu na neposvećeni prostor.

Pukotine u prostoru predstavljaju mjesta isijavanja ili pojavljivanja svetog (hijerofanija), čime se ta područja kvalitativno izdvajaju u odnosu na ostali homogeni, profani svijet. Hijerofanijom se, dakle, profani svijet sakralizira omogućavajući čovjeku da pobjegne iz svjetovnog u sveto, iz običnog u nadnaravno. Mjesto hijerofanije prepoznaje se po znakovima.

Znak za mjesto hrama u Jerusalemu bio je san Jakova u kojem je ugledao stepenice koje sežu do neba. Prema islamskom predanju, znak za mjesto buduće džamije Allahovog Poslanika, a. s., u Medini bila je deva.

Kršćani profani prostor sakraliziraju izgradnjom crkava, kapela i sl., a muslimani gradnjom džamija i mesdžida. Naseljavajući područje današnje Bosne i Hercegovine, stari Slaveni su profani prostor sakralizirali posvećujući znakovite planinske vrhove i pećine svojim božanstvima.

Čuvanje Zemlje je i vjerska obaveza

Prema učenju islama, namaz, obavezna svakodnevna molitva propisana svakom muslimanu i muslimanki, može se, za razliku od drugih objavljenih religija, izvršavati pojedinačno, bez prisustva imama i izvan bogomolja. Iz tog razloga bilo je potrebno osigurati vjernicima adekvatan prostor za molitvu i kada nisu u mogućnosti otići u džamiju.

Rješenje koje je s tim u vezi ponudio Muhammed, a. s., izuzetno je jednostavno i, stoga, izvanredno. Naime, nema ljepšeg i čišćeg prostora za namaz od netaknute prirode koju je Svemogući za ljude stvorio što je Poslanik, a. s., potvrdio izjavom: “...cjelokupna Zemlja je čista poput džamije, pa gdje god nekog čovjeka od moga ummeta zadesi namaz, neka klanja...”

Svaki čisti prostor na Zemlji na kojem se obavlja namaz postaje, za vrijeme dok traje molitva, blagoslovljeno mjesto kao džamija ili mesdžid. Klanjajući namaz u prirodi, čovjekovo skrušeno zazivanje Boga stapa se u hor zikra (spominjanja Boga) koji, shodno kur’anskom tekstu: Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo.

On je doista blag i mnogo prašta (El-Isra, 44), čine sva Božija stvorenja. Imajući u vidu da, shodno islamskom učenju, cijela planeta Zemlja može poslužiti kao prostor za molitvu, obaveza je vjernika da vode brigu o čistoći planete Zemlje na isti način na koji vode brigu o čistoći i urednosti džamije ili mesdžida, a odlaganje smeća na neodgovarajućem mjestu u prirodi podjednako je neprihvatljivo kao i ostavljanje smeća u džamiji.

Ova obaveza dodatno je potcrtana kur’anskim preporukama u kojima se vjernicima skreće pažnja da u svijetu koji ih okružuje traže znakove (ajete) Božije stvaralačke moći, čime se čistoća prirode poistovjećuje s čistoćom Svete Knjige, budući da i jedno i drugo, svako na svoj način, svjedoče Boga i Njegovu svemoć.

Planine, pećine i izvori kao mjesta duhovnog traganja

Ljudski duh, opčinjen (u pozitivnom smislu) stvaralačkom moći Božijom, oduvijek su privlačili vrhovi gorja, izvori vode i spokoj dubokih pećina. Ta činjenica je i u Kur’anu nedvosmisleno argumentirana kroz kazivanja o Božijim poslanicima.

Tako je, naprimjer, Musa, a. s., na gorju Sinaj, u blagoslovljenoj dolini Tūvā, razgovarao s Uzvišenim Allahom; Muhammed, a. s., je na brdu Nur, u miru pećine Hira, izoštravao svoj duh daleko od užurbanog života tadašnje Mekke, sve dok na tom istom mjestu nije primio prvu objavu; kur’anska sura El-Kehf (Pećina) govori o mladićima koji su se sklonili u sigurnost pećine kako bi sačuvali svoju vjeru; bolesnog Ejuba, a. s., Allah je izliječio izvorskom vodom koju je koristio za piće i kupanje.

Prirodni ambijent, daleko od gradske vreve i buke, bez obzira da li se radi o planinskom vrhu ili mračnoj pećini, smiruje čovjeka, nadahnjuje mu dušu i podstiče ga na razmišljanje o Bogu, smislu života i prolaznosti ovog svijeta. Ljudi s izrazitim duhovnim sklonostima iz svih religijskih zajednica odlazili su povremeno u netaknutu prirodu tražeći Boga i duhovno savršenstvo.

Njihova tradicija, prenošena s generacije na generaciju u naše doba, manifestira se kroz molitvišta i dovišta u prirodi, jer i moderni čovjek, kao i njegovi preci, ima potrebu da “pobjegne” iz nečistog u čisto mjesto, iz profanog u sakralni prostor blizak Bogu i višim duhovnim svjetovima.

Fizička bliskost planinskih visova s nebom raspirivala je maštu drevnih ljudi, pa su neke od njih ili cijele planine posvećivali svojim božanstvima. Tragovi takvih vjerovanja rasuti su širom svijeta. Hindusi i Tibetanci vjeruju da je planina Kailas, na sjevernom obronku planinskog lanca Himalaji, sveto mjesto i duhovni centar svijeta; Fuji je za Japance sveta planina; prema grčkoj mitologiji bogovi žive na svetoj planini Olimpu.

Naši preci, stari Slaveni, također su vjerovali da njihovi bogovi, uz druga mjesta, obitavaju na planinskim vrhovima pa su brdsko-planinski prostor Bosne i Hercegovine s prelijepim pejzažima, nakon doseljavanja, odomaćili i posvetili svojim božanstvima.

Tragovi svetišta na kojima su se davno u prošlosti okupljali i izvršavali vjerske obrede sačuvali su se do današnjih dana u obliku zborišta, molitvišta i dovišta. Napomenimo na ovom mjestu da se najviši vrh na Balkanu, u Bugarskoj – na planini Rila, s visinom od 2925 m, naziva Musala. Kao što je poznato, termin musala označava mjesto za obavljanje namaza (molitve) u prirodi – izvan džamije. Naziv ovog vrha, dakle, otkriva njegov ritualni i obredni značaj koji je kroz povijest imao za stanovnike tog područja.

I toponimi određenih planinskih vrhova Bosne i Hercegovine ukazuju na živu obrednu djelatnost koja se stoljećima vršila na njima. Ponegdje se obredni aspekt u obliku dovišta očuvao do današnjih dana. Planina Konjuh je zbog niza dova koje su se tokom godine održavale na njoj nazivana Dovište.

Dovištem se zove i mjesto na planini Ratiš, u sjeveroistočnoj Bosni, na kojem se i u današnje vrijeme svake godine tradicionalno uči dova. Čuveno je dovište u Karićima na planini Zvijezda, pored Vareša, u čijoj se blizini nalazi i planina Perun, nazvana po staroslavenskom božanstvu Perunu. Nekadašnje molitvište na planini Treskavici poznato je pod nazivom Ćabenske stijene, a najviši vrh na planini Visočici, južno od Bjelašnice, s nadmorskom visinom od 1967 m, naziva se Džamija.

S druge strane, mir i tišina pećina s dubokim simbolizmom nekog drugog, skrivenog, “podzemnog” svijeta predstavlja idealni, Božijom moći sazdani, hram za promišljanje i pobožnost. Tu su obrednu svrhu kroz povijest imale i još uvijek imaju neke pećine širom Bosne i Hercegovine.

Zbog svoje nepristupačnosti, većina ih je vremenom pala u zaborav, krijući u svojoj unutrašnjosti tek poneki trag nekadašnje žive molitvene djelatnosti. Neke od pećina, pak, poput Djevojačke pećine u Brateljevićima, općina Kladanj, pećine u Rataju, općina Foča i Šehove tekije u Radonjićima, općina Vareš, postale su značajna muslimanska dovišta.

Među njima se posebno izdvaja Djevojačka pećina u Brateljevićima pored koje se i u današnje vrijeme uči dova. Iako čuvena raspukla stijena na Ajvatovici nije pećina, njena dubina, hlad i hladnoća daju joj određene atribute pećine, s jedne strane, dok se, po narodnom predanju o Ajvaz-dedi, ova stijena smatra mjestom molitve na kojem se i danas uči dova.

Voda je najbitniji element potreban za nastanak, razvoj i opstanak ljudi, biljnog i životinjskog svijeta. Razumljivo je stoga što brojne ranije, ali i savremene kulture njeguju mitove i legende povezane s vodom i njenom primordijalnom ulogom. U judeo-kršćanskoj tradiciji voda ima značajnu ulogu u postanku ovog svijeta, ali i spasa na drugom.

Bog je kopno izveo iz vode, naglašava se u Starom zavjetu, a obred krštenja, kojim se postaje član zajednice vjernika, obavlja se vodom. Jordan je sveta rijeka jer je Ivan Krstitelj u njoj krstio Isusa. Blagoslovljenost vode u islamskoj tradiciji također je jasno istaknuta.

Prema kur’anskom tekstu Božije prijestolje (Arš) je iznad vode i sve živo stvoreno je od vode. Izvor Zemzem kraj Kabe, u Mekki, smatra se blagodarnim vrelom čija se voda koristi za piće i zdravlje. Muslimani ne mogu izvršiti obavezne dnevne namaze bez vode, odnosno bez abdesta – obrednog pranja određenih dijelova tijela.

Voda zauzima značajno mjesto i u staroslavenskoj tradiciji tako da je, nakon širenja islama u Bosni i Hercegovini, došlo do prožimanja prepoznatljivih elemenata islamskog učenja s naslijeđenim elementima pradavnog.

Izvori vode ili vrela, mjesta na kojima voda iz mračnih dubina zemlje izlazi na svjetlo dana, postali su omiljena zborišta stanovnika Bosne i Hercegovine. Pored izvora vode građene su džamije, šadrvani, tekije i česme. Najčuvenije vrelo u Bosni i Hercegovini, Vrelo Bune kod Blagaja, iznad kojeg je sagrađena tekija, postalo je jedno od najmasovnijih dovišta u današnje vrijeme.

Nekim vrelima, situiranim pored molitvišta-dovišta, narodne su legende odredile posebnu iscjeliteljsku funkciju, poput dovišta Dobre Vode kod Foče koje se i u današnje vrijeme svake godine održava, a voda iz izvora koristi za liječenje vida i kožnih bolesti.

Dovišta Bošnjaka otkrivaju čovjekovu zadivljujuću potrebu da u profano okruženje ugradi sveti i blagoslovljeni prostor, svoja otvorena vrata k nebu i Bogu, mjesto rješavanja transcendentnih težnji i željā. Ta neutaživa žeđ za svetim barem djelimično pomaže da se u lijepim bosanskohercegovačkim predjelima ne prepoznaju samo materijalna bogatstva šuma i ruda već i od Boga dat prostor, pun simbola i znakova višeg duhovnog svijeta.

(IIN Preporod)