Krajiški iftar u Banjoj Luci: Sofra je halka naše zbilje

Na platou Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci večeras je upriličen drugi tradicionalni „Krajiški iftar“. Iftaru su prisustvovali banjalučki muftija mr. Nusret-ef. Abdibegović, bihaćki muftija hfz. Mehmed-ef. Kudić, direktori medresa u Banjoj Luci i Cazinu, glavni imam Medžlisa Banja Luka, hfz. Muamer-ef. Okanović, predsjednik Medžlisa Banja Luka, Ismir Husedžinović, te mnogobrojni Banjalučani i Krajišnici.

Piše: mr. Nusret-ef. Abdibegović, muftija banjalučki

Stanovnike sjeverozapadnog dijela Bosne od milja nazivamo Krajišnici. Za njih se može kazati da su ponosni, gordi, humani, odvažni, prkosni, a u isto vrijeme susretljivi, blagi, plemeniti, darežljivi, gostoprimljivi, mudri, pronicljivi. U svim situacijama, okolnostima bivaju prepoznatljivi po svojim postupcima. Oni su reprezentanti i pravo oličenje bošnjaštva.

Kuće su im čiste, uredne, prostrane, s mnogobrojnom čeljadi. Starijima se uvijek pruža poštovanje i pažnja, učenima ikram, ihtiram i uvažavanje, a mlađima podrška i zaštita. Žene su im čestite, pobožne, sposobne, okretne, uredne i radine. Pored kućnih poslova, koje uspješno vode i organiziraju, nesebično daju doprinos u razvoju društva i njegovom prosperitetu. Svoju toplinu pokazuju uređujući kuće, dvorišta, vrtove, bašče i polja. Njihova djeca su bistra, oštroumna, snalažljiva, nestašna, puna života i radosti.

Školujući se u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu imao sam priliku družiti se i učiti s kolegama iz Krajine i uvjeriti se u navedeno. U teškim vremenima agresije na Bosnu i Hercegovinu, od 1992. do 1995. godine mogao sam se bolje i potpunije upoznati s tim odvažnim ljudima, tada prognanicima. Oni su moja braća. U svakom našem druženju, razgovoru, kod njih se osjećala tuga i žal za zavičajem. S velikom emocijom su znali pričati i prenositi slike iz svoje Krajine. Treba ih razumjeti jer je njihova Krajina, svojim rijekama, vodama, šumama, dolinama i zelenilom, ovozemaljska replika džennetskih perivoja.

Svi oni su ponosni na svoja mjesta: Bišćani na Bihać, Cazinjani na Cazin, Bužimljani na Bužim, Kladušani na Veliku Kladušu, sanjani na Sanski Most, Ključani na Ključ, Kozarčani na Kozarac, Prijedorčani na Prijedor itd.

Specifični su, mada neki mogu pomisliti da su, na prvi pogled, prijeke naravi. Odatle izreka „ljuti Krajišnici“. To je samo istančani osjećaj, kojeg su u čovjeka, Krajišnika, ugradili vjetrovi koji ga stoljećima šibaju s planina Grmeča i Kozare, a posebno vladari, silnici, nasilnici i njihovi doušnici.

Krajiški iftar ne bi imao svoju vrijednost i značaj u Travniku, Pruscu, Sarajevu, Mostaru, kao što njegov smisao, značaj i vrijednost mi osjećamo u Banjoj Luci. Krajiški iftar na banjalučkoj sofri, banjalučkoj avliji, bašči, ima poseban značaj u ovim godinama nade, buđenja vjere i iskazivanje bratske topline i podrške.

Sofra, ili sinija, nije samo namjenski, uredno obrađen, ukrašen predmet od drveta, ona je puno više od toga. Na pod se spušta bismillom i na nju se postavljaju, redaju različita jela. Uz sve zijafete posebno mjesto na krajiškoj sofri imaju kvrguša, jahnija, potkriža, kljukuša, maslenica, bumbar i halvapita. Za sofru sjedaju različite generacije koje se zahvaljuju Allahu na obimnoj opskrbi i nafaki. Uz jelo se pričaju različiti događaji i priče, anegdote. Svako ima svoju priču i mjesto za sofrom.

U tom radosnom trenutku iftara, kojeg ispunjava dova, otvaraju se kapije nebeske milosti i radosti bratskog susreta. Dova i susret su povod i cilj, a jemeci i hrana samo prilika da se iskaže radost, pažnja za dobrodošlicu.

Stoga iz Banja Luke, s ovogodišnjeg iftara, uz dovu, možemo poručiti, sofra je halka naše zbilje, odnosno, potrebe.