Mi smo najbolji narod na Balkanu: Dva primjera

Nije nikakva tajna da kod nas godinama „škripi„ na mnogim mjestima i da obični mali čovjek konstantno trpi nepravdu i poniženje. Ali, možda čak, više i od nepravde, ljude pritišću i „razvlače im pamet“ svakojake, često i napuhane i neistinite informacije negativnog sadržaja. Gotovo sva sredstva javnog informisanja, naprosto se utrkuju ko će prije objaviti što crnju i što negativniju vijest. To bombardovanje crnilom dovelo je čovjeka u poziciju apatije, bezizlaza, straha i neizvjesnosti, strovalilo ga u bezličnu masu nacionalizma, kojom se bezdušno manipuliše do besvijesti. Priče o pohlepi, korupciji, kriminalu i anarhiji, kažu bolje upućeni, nisu bez osnova, i o njima treba govoriti pisati, ali, ljudi moji, ima li ičega dobroga u ovoj zemlji, o čemu bi se mogla kazati koja lijepa riječ, i unijeti malo optimizma i vedrine u naš jadni i napaćeni narod. Zašto se malo više ne piše i govori o pozitivnim rezultatima Tešnja, Goražda, Gradačca, Jelaha i drugih mjesta. Zbog čega se stavlja u prvi plan ono što je negativno u odnosu na ono što je pozitivno. Zašto se sve u ovoj zemlji generalizuje, izjednačava, farba u crno i po mom mišljenju planski odlaže u kontejnere straha i propasti? Zašto? To je po mom dubokom uvjerenju opasna zamka u koju svi, a Bošnjaci napose, sve više upadaju.

E, upravo zbog toga i ispisujem ove redove i tako pokušavam dati svoj skromni doprinos u razobličavanju pogrešnog mišljenja o narodu kao cjelini. Nedopustiva su i za svaku osudu mišljenja: „Nema niko gori od nas“, „Mi smo najpokvareniji“, „Nikada Bošnji ne treba dati naprijed“, „Nisu nas džaba nazvali balijama“. E, to su te nebuloze, koje mi tjeraju krv u slijepočnice i mrak na oči navlače. Na takve gluposti niti mogu, niti se želim navikavati. Ovakve i slične izjave moraju se u startu pobijati i neutralisati, prije svega, zbog budućnosti nas kao naroda, opstanka Bosne i Hercegovine kao države, ali i zbog onih koji su dali svoje živote za našu budućnost. Dobro je poznato da nas konstantno optužuju, kako oni sa istočnih, tako i sa zapadnih granica naše zemlje, da smo upravo mi taj remetilački faktor koji onemogućava put napretka. Ako i mi sami o sebi tako počnemo misliti i govoriti, nema nam spasa, i zaslužili smo da nestanemo. Upravo zbog toga, evo, pokušavam kazati i na nekoliko primjera pokazati i dokazati da nikada i ni u kom slučaju nismo svi isti. Ima Bosna, i imat će uvijek, ne samo u Tešnju, Goraždu, Gradačcu i Jelahu, već i u svim ostalim mjestima ljude koji će svojim radom i trudom ići naprijed, koje će krasiti dobrota, zajedništvo i vjera u bolju budućnost.

Evo dva lijepa primjera iz mog rodnog sela Idbra, i napose zaseoka Nuhići od svega dvadesetak domaćinstava.

Prije izvjesnog vremena došlo je do požara u porodičnoj kući N.Ć. Igrom slučaja bio sam prisutan, mada godinama ne živim tu. Bio je akšam. Kao munja, prostrujila je vijest selom da gori kuća. Svi, koji su mogli na bilo koji način pomoći, dotrčali su da pomognu. Žene su plačući razvlačile plastična crijeva do obližnjih česmi, dok su muškarci na sve moguće načine nastojali ugasiti vatru. Ejub nije stigao ni cipele da obuje, dotrčao je bos kada je čuo da gori kuća. Ušao je sa vrha merdevina kroz prozor, gasio vatru, ne razmišljajući hoće li stradati od struje. Isto tako sa vatrenom stihijom su se borili: Alija (preko 80 godina), Haris, Elvir, Amir, Bećir, Adnan, Emsad i ostali. Najvažnije je bilo spriječiti da vatra ne zahvati krov. Ukoliko bi se to desilo, još nekoliko kuća bi progutala vatra. Zajedničkim snagama, uz nadljudski napor uspjelo se, hvala Bogu, spriječiti najgore. Nedugo po tom, začula se i sirena vatrogasne službe. Srećom, za njihovu intervenciju, osim nekoliko savjeta, nije bilo potrebe. Nakon što se situacija postepeno počela smirivati i posljednje varnice neutralisati, vlasnik nije mogao sakriti suze. Svi, ama baš svi su ga tješili i nudili svoju pomoć. Iako nije bio trenutak za oduševljenje, ja sam gledajući ta umorna, znojna i čađava lica u sebi osjetio neku neobjašnjivu toplinu, ushićenje i ponos. Okrenuo sam se prema jednom od dvojice vatrogasaca i uzbuđenim glasom rekao: „Ovaj narod, uz Božiju pomoć, sigurno neće nestati“. Svi su se trudili i borili, kao da se radi o njihovoj vlastitoj kući. I to je ono što nam treba, što ljude krasi i daje snagu da istraju i pobijede iskušenja. Nakon što je požar ugašen prišao sam Amiru, predsjedniku podružnice, i predložio da idući dan od nadležnih u općini zatražimo neophodna sredstva za sanaciju. Ali, nije trebalo. Čuvši za tešku situaciju svog radnog kolege, radnici „Igmana“ (kao i uvijek kad je trebalo) odvojili su dio od svojih plata da se kuća obnovi. Tako je i učinjeno. Veliko hvala Igmanovim radnicima.

Spomenuo bih još jedan lijep primjer zajedništva.

Negdje polovinom prošle godine razgovarao sam s Bećirom i Amirom o pokretanju incijative za dovođenje vode sa izvora rijeke Baščice (2,6 km). S obzirom da selo već ima vodu za piće, novi vodovod bi se isključivo koristio za navodnjavanje poljoprivrednih zemljišta. Ideja se pokazala opravdanom, pa se krenulo u realizaciju. Prikupljena su sredstva (3500 KM) za izradu stručnog projekta. Na naše traženje od Općine, na čelu sa načelnikom Emirom Bubalom, dobili smo materijalna sredstva u vrijednosti od 27500 KM. Isto toliko objezbijedili smo nas 31 učesnik. U ime svih učesnika, ja bih iskoristio priliku i najtoplije se zahvalio našem načelniku na velikoj pomoći. Pored projekta angažovali smo profesionalnu firmu za izvođenje stručnih radova. Jedan od učesnika je i dpl.ing Hasan Ćosić, koji dugo već živi u Sarajevu. On je o svom trošku odnio vodu na analizu u Sarajevo, kako bi se tačno utvrdio njen kvalitet. Upravo ovih dana se odvijaju završni radovi i polahko priprema skroma svečanost. Zasadi postojećih i novih malinjaka, kao i drugih kultura zasigurno će spriječiti dalju migraciju stanovništva u potrazi za egzistencijom.

Nije, dakle, sve crno, kako se često želi prikazati. Bude ono zavisti i ljubomore, bude ponekad i povišenih tonova, ali kada je najpotrebnije zaborave se razmirice i zbiju redovi. Ipak smo mi, bez obzira na sve postojeće, opravdane ili neopravdane kritike dobar narod, narod koji uprkos svim osporavanjima i negiranjima može biti primjer dostojanstva i čestitosti, a to su nam nebrojeno puta (doduše nesvjesno) potvrdili i naši neprijatelji, isti oni koji su izmislili Sulju i Muju, ili Hasu i Husu. Godinama su pravili viceve na naš račun. Nastojali su da nas prikažu glupim, primitivnim, zaostalim i naivnim. Ismijavali su nas na svakom koraku, ali nikada i nigdje niste mogli čuti da je Suljo nacionalista, da Mujo nekoga mrzi, da je Haso, ne daj Bože, nekoga ubio ili Huso iščupao tuđu među. Ne, to niste mogli čuti, jer mi nismo zadojeni nacionalizmom, mi ne mrzimo, mi ne ubijamo i ne žudimo za tuđom teritorijom, ali, Boga mi, isto tako ne damo ni svoju.

Istina, mi jesmo bili naivne dobričine, čiju dobrotu su drugi obilato koristili. Dobrotu ćemo i dalje svakako zadržati, a naivnosti se poslije doživljenog genocida obavezno moramo otarasiti. Da zaključim: Bošnjaci su bili i ostali, a bit će, ako Bog da, i u buduće čestit i dobar narod. Najbolji narod na Balkanu.