Kako se postilo u ratnoj Srebrenici

Povodom 11. jula, a želeći doprinijeti čuvanju sjećanja na genocid nad Bošnjacima, Preporod.info svakog jedanaestog u mjesecu donosi novu priču vezano za genocid nad Bošnjacima.

"Ratni ramazani" padali su u zimu, u februaru i martu. Teške bosanske zime u kombinaciji sa glađu koja je vladala činili su ih teškim za tijelo, ali za dušu su oni bili okrepljenje. Ratne teškoće bile su naročito izražene u Podrinju, a pogotovo u Srebrenici kada je od 1993. pa do 1995. godine bošnjačko stanovništvo stjerano u ovaj grad.

- Ramazani su u tom periodu, i pored svih poteškoća u smislu da nema struje, svijeća, adekvatne hrane, soli, šećera i svega onoga čime mi sad u ovom vaktu obogatimo sofru i ramazanski ambijent, punili našu dušu, jačali naš iman, ulijevali posebnu sigurnost. Vjerovalo se istinski, vjera je bila najsigurnija nada za psihički i fizički opstanak. Postilo se bez obzira na oskudne sehure, pa i iftare, jednolična hrana, bez adekvatnih začina i vitamina - prisjeća se ratni heroj Mehdin Jakubović u razgovoru za Preporod.info.

Kahva od soje i ječma

Govori da je svakakve robe dolazilo u humanitarnim konvojima, sumnjivih datuma, bez ukusa i mirisa ili s nepodnošljivim ukusom i mirisom. Međutim, u takvom teškom ratnom vremenu hrana nije bila prioritet kao danas kada je velika preokupacija šta će biti za iftar ili sehur.

- Preovladavao je onaj duhovni aspekt, duhovna hrana je bila potrebnija, kod koga otići, ne na iftar nego na porciju duhovne naslade, na meni sigurnosti, rahatluka, bodrenja, savjeta, osokoljenja tako potrebnog svakome u tom vaktu - govori Jakubović.

Na početku demilitarizacije zone Srebrenice, u prvom kvartalu 1993. godine, kada se u grad pred najezdom agresora sliva veliki broj muhadžira iz okoline Srebrenice, ali i drugih gradova, stanje je bilo izuzetno teško. Jakubović navodi da je tada, prema evidenciji Civilne zaštite bilo 42.700 ljudi u Srebrenici registrovanih za humanitarnu pomoć.

- Taj prvi kvartal je bio jako težak. Zamislite, dvadesetak hiljada ljudi se smjesti u gradsku zonu gdje je prije agresije živjelo oko pet hiljada ljudi. Ostatak se smjestio u prigradske mjesne zajednice. U tom prvom kvartalu je harala glad i neimaština. Kasnije, u toku 1993. godine je počela pristizati humanitarna pomoć, a prije toga su lanč-paketi iz aviona bacani na područje enklave. Tako da je ramazan i post u vrijeme enklave Srebrenica u određenim situacijama bio jako težak, a u nekim olakšavajući po pristizanju humanitarne pomoći – ističe Jakubović.

Što se tiče konkretno hrane za iftar i sehur, govori Jakubović, nekada je i bilo u izobilju, ali je hrana bila potpuno neslana, kahva od soje ili ječma i raznih drugih sličnih artikala neslatka, čista imitacija. Pod svijećom se sehurilo i iftarilo i to samo ukoliko si sebi mogao priuštiti svijeću. Hljeb se znao praviti od mlijeka u prahu.

Glad sa svrhom

Nermin Mujkanović, boraveći sve vrijeme u svojoj Srebrenici je u julu 1995. godine imao dvanaest godina. Sjeća se i ratnih, ali i prijeratnih ramazana.

- Prije nego je izgrađena džamija na Vidikovcu čije smo kandilje čekali, malo dalje od nas živio je komšija Ibrahim koji bi nakon što nastupi vrijeme iftara palio svoju vanjsku sijalicu koja je bila tačnija od svih naših satova. Ali za nas djecu to je i bila ljepša opcija, igrali bismo se tu do samog mraka, a onda nakon upaljene vanjske sijalice našeg dobrog Ibrahima svako bi trčao svojoj kući i glasno bismo govorili da je vrijeme iftara - prisjeća se Mujkanović ramazana prije rata.

Onda dolazi agresija i rat, govori on, nema više ni struje, ni vanjske sijalice, niti kandilja na Azemovoj džamiji na Vidikovcu.

- Svako je najednom morao vjerovati svom satu i preuzeti odgovornost koju smo ranije bili prepustili Ibrahimu. U to vrijeme, dok se vani još moglo vidjeti i nazirali su se ostaci dnevne svjetlosti, u kući bi već bio mrak, tako da bi iftarili u polumraku nekih sačuvanih ostataka svijeća, a kasnije nekim novim improvizacijama, malo ulja u koje bi bio potopljen platneni fitilj koji bi nam davao neku slabu i drhtavu svjetlost, ali i mnogo bi čadio i veoma brzo prostorije činio zagušljivim i teškim za disanje - kaže Mujkanović.

Sjeća se da su tih godina iftari i sehuri bili skromni i uglavnom jednoliki. Konstantno se vrtilo nekoliko namirnica koje su se mogle samostano proizvoditi.

- Kukuruzni hljeb, od žita koje je prije rata bilo namijenjeno i uzgajano za stoku. Zatim grah, krompir i još ponešto od povrća. Veliki problem, pored krize s hranom je bio nedostatak soli, tako da i ono što bi se pripremilo nije bilo dovoljno ili nikako slano - govori on.

Moglo bi se reći, ističe Mujkanović, da se manje-više u Srebrenici postilo svih tih ratnih godina, bez prestanka, svakodnevno. Hrane je bilo veoma malo i nikome dovoljno.

- Dolascima ramazana, tražeći nešto dobro u tom crnilu srebreničkih dešavanja, barem smo gladovali sa svrhom. Kao da je naša glad dobila smisao i barem to duševno rasterećenje, znajući da ćemo mnogostruko biti nagrađeni za, bar taj jedan mjesec našeg godišnjeg gladovanja. Ali post nije samo taj fizički dio, svakako je mnogo veći smisao bio u tom duhovnom dijelu - priča Mujkanović.

Dobili smo priliku da prisnije dove upućujemo, napominje Mujkanović, i da se duhovno uzdignemo, da sve to što smo tih godina živjeli, lakše podnesemo, da ojačamo i pripremimo se za sve ono što je valjalo i dalje kao preteški teret nositi.

Džamije pune ljudi

Džamije su, ističu naši sagovornici, bile prepune, a često se džuma-namaz organizovao u dva termina kako bi svi mogli klanjati. Posebno se to odražavalo kod mladih, jer su džamije bile pune kandidata za učenje arapskog pisma, Kur'ana, učile su se hatme uz prigodne programe u džamijama.

- Bilo je, koliko znam, dvanaest funkcionalnih džamija u enklavi Srebrenica, a posebno su gradske džamije, njih pet, radile puno vrijeme, svi namazi, džume, vjerska pouka, druženje itd. Bio je nemali broj posebno produhovljenih ljudi koji su imali veliki autoritet i ugled i plijenili su ljude oko sebe, široke mase i ulivali im duhovnu snagu u tom teškom vremenu. Ramazani su bili posebna priča i sve navedeno je još više dolazilo do izražaja. Možemo kazati da su se iz tog vremena demilitarozovane zone Srebrenica mnogi, i stari i mladi vratili islamu i njegovoj svakodnevnoj praksi - kaže na kraju Jakubović.

(Alem Dedić/Preporod.info)