Velikim Bogom se kunemo...

Piše: Osman Halilović

Ni u jednom drugom dobu godine ne prelamaju se u meni tako suprostavljenja i jaka osjećanja kao kad se behar počne kruniti sa naših dženarika i šeftelija. I nema to, znam, nikakve veze sa kojekakvim tanahnim osjećajima romantične duše i dubokim senzibiltetom bašagićevskog doživljaja svijeta oko sebe.

Prvo je mi je bilo jasno još do mladosti: romantika mi nije bila na horizontima privlačnih hobija, a drugo: Safvet-bega sam onoliko poštovao, koliko sam subverzivnog Musu volio.  

Slutio jesam, ali pouzdano znao nisam, da je ta aprilska čudnovata melanholija kolektivna boljka čitavog naroda. Ima ona i ime. Nadjenuo joj ga jedan odličan bošnjački pisac. Refik Ličina se zove, sa Ćamilovih izvora pio. Napisao knjigu zove se ''Strah od behara''. Dok je zime i snjegova po Pešteru ili po podrinjskim brdima: sjedi mirno, namiri stoku u aharu, nađeljaj suhovine i spominji Boga. Ali, kad se čudo Božijeg stvaranja, taj raskriljeni, očigledni i zadivljujući ajet razastre po zemlji bosanskoj, pa gora ozeleni, a bašča probehara - eto četnika da zakolje, opljačka i popali.        

Noć je uoči petka. Zajedničkim iftarom veterana odbrane Bosne i Hercegovine i omladine rođene u novom milenijumu započelo je trodnevno sjećanje na 30 godina od početka agresije na naš grad i na mitski otpor koji su zločinačkim hordama pružali bosanski momci baš ovdje, u Kaimijinom gaju, na zvorničkom Kula Gradu.

Poslije iftara, dok čekamo Muderissov vaz, ispijamo kahvu u omladinskim prostorijama u prizemlju škole i prebiremo uspomene. Adnan Pele je moja generacija. Šiljo nešto stariji, maštovit. Košpa je stigao pred akšam i već se žali kako je probijen neki protokol. S pravom, naravno. On se uvijek žali s pravom. Raspitujemo se da li je Šamija stigao!? I tako. Nekada, prije punih trideset godina, ove prostorije zvale su se ''MOS''. Mi smo bili djeca, a sada već odavno nismo omladina. I više je onih koji pecaju ribu na ontarijskim vodama ili australijskim rječicama, nego onih koji zabacuju u Drinu.

Podsjećamo se kako smo ovdje u ovom prostoru prvi put, kao djeca probali ''pravi'' turski čaj. Onomad ga spravljao Hazim Štico i posluživao se svake večeri nakon teravije u onom martovskom ramazanu 1992. Pred sam dolazak nemani. Šiljo se nadovezuje kako je on lično neponovljive i upravo čarobne čajeve donosio direktno iz Libije. Pojedini mu, preko koluta duhanskog dima, postavljaju potpitanje: Je li iz Bengazija baš? Naravno, niko ne vjeruje da je Šiljo ikada očima vidio Libije, ali ga je, barem, uvijek zanimljivo slušati.

Prošlo je trideset godina, a kao da se vrijeme na ovom mjestu nije ni pomaklo. A možda, zaista, i nije. Prisjećamo se, a riječi su kadre da pred očima ožive stvarne i žive slike: omladinska je igranka uoči Bajrama, petak je naveče, 3. april 1992. Na južnoj strani ove prostorije Amir Rus svira klavijaturu, a moj drug Samir Bečo se pravi važan jer mu je Amir dozvolio da mu asistira.  Pouzdano znam, rekao mi: kada odraste želi da bude virtouz kao Amir.

Lijep, plavokos, elokventan. Vješt muzičar i omiljen u svom komšiluku. Amir Nasupović, naš lokalni Gilmour, koji je svirao sve od Pink Floyda do moravac kola, imao je 23 godine. Oženio se te predratne zime djevojkom kojoj se ne pamtim imena, ali sjećam se da smo se mi, kuljanski dječaci, istovremeno divili i čudili kako neko može da ima tako lijepu ženu. I kada smo, viseći tih ramazanskih popodneva na Bunaru, glasno postavljali to iskreno tinejdžersko pitanje, Hasan Košpa nam je, sa autoritetom petnaestogodišnjaka, najstariji i najpametniji kao i uvijek, odgovarao prosto: ''To je Amir Rus, djeco. A, mangupi su uvijek najbolji u svemu!''

Moje posljednje sjećanje na Amira Rusa je maskirna uniforma koja mu je stajala kao salivena. I to onda kada skoro niko nije imao uniformu. Ali, Amir jeste. (Jer, mangupi sve mogu!)

Amir se, kao i cijela njegova generacija, raskoračio pred četvrtom vojnom silom u Evropi. Poginuo je prilikom četničkog napada, 9. aprila 1992., kao prvi šehid među braniocima Kula Grada na nekoliko dana prije svoga 24. rođendana. Nekoliko mjeseci kasnije rodila mu se kćerka.

Jedan slavni podrinjski komandant ARBiH prije nekoliko dana nam je pripovijedao da je, godinama nakon agresije, imao prvi put detaljan uvid u oružanu silu sa kojom je srbijanski agresor raspolagao na području od Loznice do Bajne Bašte. Rekao nam je: "Da sam to znao onda, u proljeće 1992, pobjegao bih, majke mi moje, glavom bez obzira'' Ali, nije znao. Tri puta je slamao velike neprijateljske ofanzive kojima je komandovao lično osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić.

Da li su naš Amir Rus, Ismet Čirak, Menso Golubar, Hazim Karosman i svi oni drugi mladići, koji su na zvorničkim Meterizama i Kula Gradu, položili prvu zakletvu vjernosti državi Bosni i Hercegovini, u četvrtak, 9. aprila u 9.00 sati ujutro, na onom našem Bunaru, i stali u odbranu domovine pružajući dvadesetodnevni otpor srbijanskim korpusima i četničkim paravojskama, kupujući tako presudno vrijeme za organizaciju odbrane Kalesije, Živinica i Tuzle, imali strah od behara i da li su imali ikakvu predstavu pred kakvu su silu stali!? Ko zna...

Ali, ono što je iskovala njihova mladost i hrabrost danas je naše ime i sudbina: mi smo slobodan narod, a naša domovina je živa. Zato, i dok se uz kahvu na poslijeteravijskom sijelu, rađa ideja da se braniocima Kula Grada izgradi jedno dostojno i lijepo spomen obilježje, to je želja da budu upamćene vrijednosti i ljubav koje su sve te bosanske sinove iz Zvornika, Kamenice, Grbavaca, Kalesije, Živinica, Cerske dovela da, s mještanima Kula Grada, brane ovaj bastion bosanske slobode sve veća i jača.

Njih dvadeset i sedmorica su u toj borbi položili svoje živote.

Dok tad, neka i ovog kratkog zapisa. Neka i on služi kao dužnički kenotaf, kao bezmjesni nišan svim onim momcima koji su na zvorničkom Kula Gradu u aprilu, prije trideset godina, ostali zauvijek.        

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.