(Za)počnimo od sebe

Piše: Haris Islamčević

Časni Kur'an, kao Uputa i jasan Vodič, nas podučava da u našim odnosima počinjemo od sebe, svoje porodice, svog komšiluka pa do našeg društva. No, (po)često naš odnos prema nekome ili nečemu gradimo na sasvim suprotan način – krećemo od općeg, društvenoga – i što je problematičnije – na toj razini se i zaustavljamo.

Na taj način, izvor svakog (našeg) problema pronalazimo isključivo u drugoj osobi, ili nečemu izvan nas. Na primjer, za moj neuspjeh na obrazovnom planu nisam kriv ja, nego krivicu snosi profesor koji traži „nemoguće“, na zdravstvenom planu, kriv je ljekar kojeg sam (i ja) naučio na „kovertu“, na političkom planu, za stanje u državi je kriva stranka kojoj sam ja dao povjerenje na izborima i tako dalje.

Suština našeg problema u doživljaju i razumijevanju društvenih procesa jeste da, po ustaljenome običaju, krivica se uvijek nalazi izvan nas, a ama baš nikada, niti kao slučajnost, odgovornost ne pokušavamo potražiti u sebi.

Sasvim je normalno, ustvari, i poželjno razvijati kritički odnos spram bilo koje životne situacije, djela ili pojave jer na taj način se može kvalitetno utjecati na poboljšanje i učinkovitost ovisno o tome šta kritički oslovljavamo. Imajući u vidu čovjekovu nesavršenost, sasvim je prirodno da svako njegovo djelo, koliko god nam se činilo dobrim – može biti i bolje.

Međutim, većina nas u kritičkom oslovljavanju „oko sebe“, zaboravlja kritički oslovljavati „unutar sebe“, odnosno razvijati kvalitetnu samokritiku, koja bi, kao takva, bila relevantna za razvoj kritičkog mišljenja i samim time oslovljavanja ljudi i pojava oko sebe. Dakako, i u samokritici je potrebno imati kontrolu kako ne bi, uslijed pretjerane samokritičnosti, čovjek se „strmoglavio“ u bezdane autodestruktivnosti. Valja imati i ovo na umu. Vratimo se na Izvor, časnom Kur'anu!

Naime, pri samom otvaranju časnoga Kur'ana, dobro su nam znane poruke: On otpočinje „himnom zahvale“ uzvišenom Allahu, Gospodaru (svih) svjetova, Svemilosnom, Milostivom. Onome Koji će gospodariti Danom suda, da bismo se nakon prvog poglavlja susreli s važnom obznanom odmah na početku najvećeg, drugog po redu, kur'anskoga poglavlja – Kur'an je vodič bogosvjesnima (al-mutteqûn). Stoga, svakome od nas, ova poruka poručuje da Svetome tekstu pristupamo kao da je nama, izravno, objavljen, što i jeste.

Nekada sam ranije zapisao, a ovdje ću samo napomenuti, da je kur'anska poruka univerzalna, ali njezina primjena u značajnome ovisi (i) o njezinoj vremensko-prostornoj kontekstualizaciji.

U kontekstu ove kolumne, navodim dobro nam znanu poruku da uzvišeni Allah neće izmijeniti stanje jednoga naroda, sve dok taj narod sam sebe ne izmijeni. Ali, pitanje za svakoga od nas jeste koliko i kako razumijevamo ovu Božiju instrukciju, koja nam poručuje: Čovječe, promjena ovisi ponajviše o tebi, do tebe je! Promijeni sebe, svoje stanje (svoj ḥâl), svoju unutrašnjost – pa ćeš promijeniti i svoju vanjštinu.

Svjestan sam da je ovaj put mnogo teži, trnovitiji, i zahtijeva mnogo napora, truda i odricanja, ali je, ako želimo poboljšati svoje stanje, a time i stanje „oko sebe“, jedino ispravan način. S druge strane, mnogo je lakše obitavati u zoni svog komfora, pa za svaki svoj neuspjeh, ili stanje u društvu, zajednici, državi optuživati političare, nosioce vjerskoga autotiteta, profesore, ljekare.

Da ne budem pogrešno shvaćen, to ne znači da su spomenute ličnosti oslobođene kritike i kritičkog osvrta, naravno da nisu. Oni su prihvatili svoj emanet i znali su šta im on predstavlja. Nego, prije što krenemo kritikovati druge oko sebe, zapitajmo se – koliko mi sami imamo udjela u tome, kroz naše postupke i djela, ali i naše izbore onih koji nas predstavljaju. 

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.