Radikalizacija kao “izlaz”

Piše: Rusmir Šadić

Posljednje obilježavanje 9. januara kao dana RS, kojeg je Ustavni sud Bosne i Hercegovine prethodno označio neustavnim, pokazalo je sada već neskrivene intencije Milorada Dodika kao najdominantnijeg političkog lidera u manjem bosanskohercegovačkom entitetu.

Nema sumnje da Dodik u svojim nastojanjima oko prijenosa nadležnosti sa države na entitete, uz sve radikalniji nacionalizam i prijeteći secesionizam, u konačnici cilja na vlastito spasenje budući mu prijete ozbiljne istrage za kriminal i korupciju.

Također, manirom vještog balkanskog političara, Dodik je radikalizacijom odnosa uspio neutralisati opoziciju koja mu je u Banjoj Luci zadala ozbiljan udarac i kao nikad ranije zaprijetila mogućom pobjedom.

Ipak, čini se da je takvim nadanjima došao kraj onog trenutka kada je nacionalizam iznova postavljen u prvi plan, a govor o “oslobođenju” srpskog naroda od jarma drugih zauzeo mjesto ozbiljnog govora o ekonomskim pitanjima.

Međutim, ovog 9. januara Dodik i društvo su odlučili otići korak dalje i upoznati javnost o “pravu Srba da se odvoje od muslimana u Bosn i Hercegovini” koji ih na različite načine “tlače”, uspoređujući Bosnu i Hercegovinu sa ustaškom državom iz prošlog stoljeća.

Da je riječ o dogovorenom nastupu i pripremljenoj retorici govori i činjenica da je premijerka Ana Brnabić argumentirala u istom tonu, naznačivši kako bi se, prema njenom uvjerenju, “svi zločini iz vremena NDH ponovili u slučaju da nije nastala i da ne postoji RS”. 

Zvuči gotovo nevjerovatno da neko, pogotovo predsjednica vlade određene države – nakon svih presuda Haškog tribunala, dokazanog genocida i zločina protiv čovječnosti počinjenog nad Bošnjacima te osude od strane međunarodne zajednice i kritike svjetske javnosti – izrekne kako su upravo Srbi 1991. “ponovo čuli riječi i ideologiju iskonskog zla i formirali RS kako bi se od tog zla nekako zaštitili...”

Narastajuća antimuslimanska retorika, sve radikalniji nacionalizam, potreba povezivanja i traženja podrške kod evropskih desničara poput premijera Orbana i predstavnika Nacionalnog fronta Marine Le Pen, insistiranje na mitskim slikama povijesti i nastojanje da se izvrši revizija određenih činjenica vezanih za agresiju i rat u periodu 1992-1995. te, konačno, težnja ka negaciji političke, kulturne, religijske, tradicijske i jezičke pluralnosti bosanskohercegovarčke zbilje s ciljem redefiniranja njenog paradigmatskog koda uz pokušaje utemeljenja paralelne stvarnosti zasnovane na mitu, laži i potiranju svakog oblika drugosti, jasno pokazuju kakvu političku orjentaciju je odabrao Milorad Dodik kao politički predstavnik RS i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Pjesma koju su pripadnici specijalne antiterorističke jedinice MUP-a RS pjevali tokom parade 9. januara jasno pokazuje karakter ideologije kojom se nadahnjuje i rukovodi politički establišment iz RS i Srbije.

Posrijedi je, ne samo antibosanski i antimuslimanski narativ, nego negacija svakog ne-Ja i mogućnosti njegovog ozbiljenja u tamošnjem društvenom ambijentu. Drugim riječima, svjedočimo narastanju radikalnog nacionalizma koji u sebi sabire elemente fašističke i nacističke ideologije, čega se njegovi nositelji ne stide. 

Konačno, nema sumnje da će Milorad Dodik nastaviti sa pokušajem realizacije svog nauma, osim u jednom slučaju. Naime, ukoliko sankcije i pritisak međunarodne zajednice budu toliko snažni i opsežni da onemoguće njegovo te političko djelovanje njegovih glavnih saradnika, postoji velika vjerovatnoća da se trenutna kriza bude prevladana i da se izbjegne najgori scenarij. 

Zašto bi međunarodna zajednica, primarno EU, to uopće činila? To ovisi od odgovora na pitanje da li i u kojoj mjeri bi zvanični Bruxelles mogao tolerirati snažniji utjecaj Rusije u ovom dijelu evropskog prostora, kao i jačanje još jedne desničarske baze koja je voljna ostvariti bližu suradnju sa Orbanom i Janšom te na taj način raditi na dodatnom utemeljenju ideja koje ne sukladiraju sa vrijednostima kakve zagovara moderna liberalna demokratija. 

Na kraju ali ipak najvažnije, Evropa bi se morala vrlo jasno i krajnje praktično odrediti spram ponovnog raspirivanja rasističkih, ksenofobičnih i genocidnih nastupa i provokacija usmjerenih prema Bošnjacima, a koje se nadahnjuju sa istog ideološko-mitskog izvora kao i 90-tih godina. Stoga, ili će Evropa okončati šutnju ili ćemo svjedočiti novim sukobima prema kojima nas polahko vodi već viđena postpolitička nacionalistička matrica.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.