Ko laje taj i ugriza, kad-tad

Piše: Elvedin Subašić

Kao dječak imao sam umiljatog psa Bobija kojeg sam volio u duhu one poznate, ali sumnjive izjave: Pas je najbolji prijatelj čovjeku. Moguće da ovakve izjave više govore o određenim ljudima, a ne psima, ali otom-potom. Nisu bili potrebni hadisi u to (pred)ratno doba da se Bobiju zabrani boravak u kući, jer tradicija je bila jasna: kuća nije za hajvana. Iz tog razloga, Bobi nije mogao spavati kao u američkim filmovima u mojoj sobi, štaviše nije mogao ni ući u kuću, ali nije bilo hadisa niti tradicije koja je meni zabranjivala da ja spavam u njegovoj kućici. Doslovno, znao sam s njim provoditi vrijeme u njegovoj drvenoj kućici s krovom od crijepa.

S druge strane, Bobi je bio na glasu kao strašan pas. Takvim su ga smatrale komšije, prolaznici, a naročito djeca koja su morala do škole proći pored naše kuće. Držali smo ga vezanoga, a lajao je na sve što prođe blizu avlije pa čak i na dobro poznate komšije koji su nam dolazili na sijela. Zapravo, to vezivanje debelim lancem, koji mu je ograničavao kretanje, bilo je ono što ga je činilo strašnim. Ipak, svi su se vodili onom narodnom: pas koji laje ne ujeda. Vjerovali smo da je tako dok nije ugrizao prvu osobu pa onda i drugu. Ljudi su insistirali da ga se riješimo, ma šta to značilo. Rahmetli otac je odbijao. Bobija smo opet vezali, ali i tražili opravdanje, jer nije moguće da umiljat pas tek tako nekoga ugrize. Primjera radi, nisam rekao roditeljima kada je mene prvi put ugrizao, jer sam uzeo hranu ispred njega. Ugriz je, po meni, bio opravdan. Međutim, drugi put kada me ugrizao nisam mogao naći opravdanje. Taj drugi ugriz nisam osjetio na tijelu, već na novim hlačama. Uvjeravali su me kako me zbog nove odjeće nije mogao prepoznati, zapravo osjetiti miris, ali jednostavno mu nisam više vjerovao.

Nije do psa, do čovjeka je

Ostao je u našem vlasništvu sve dok nije ugrizao jednu djevojku.

Majka djevojke je došla u kuću da se žali i riješi problem. Zatraženo je „konačno“rješenje i umjesto tužbe, trebalo se riješiti Bobija. Poklonili smo ga čovjeku da mu čuva halu za preradu drveta. Novi život Bobi je nastavio daleko od kuća, dječije graje i daleko od nas. Sve kasnije pse smo nazivali Bobi, ali nijedan nije mogao zamijeniti jednog i jedinog Bobija. Otac je često govorio da ga je vidio negdje, pse u filmovima na tv-u je zvao Bobijem, ali istina je da nismo više nikada vidjeli Bobija. Voljeli smo ga, ali smo znali da za njega nije bila više mahala, već šuma, divljina i da bi zbog svoje prirode nastavio gristi ljude oko sebe. Nije Bobi bio kriv što je grizao ljude, to je njegova priroda. Nije on imao odgovornost, ali jesmo mi koji smo ga hranili. Učinili smo ono što smo trebali.

Poistovjećivanje praksi ljudi i životinja može biti itekako nedolično, ali s obzirom da je prisutno i u vjerskim tekstovima i narodnoj praksi pa se upoređuju čovjekova djela s ponašanjem konja ili deva, uzimamo za pravo sebi da i u ovom članku iskoristimo ponašanje Bobija kao ilustraciju ljudskog ponašanja kojem svakodnevno svjedočimo.

Zahvaljujući iskustvu Bobija naučio sam da psi koji laju, ipak, znaju i ugristi, i to vrlo često, a kasnije i da odgovornost nije na tim psima, već onima koji ih hrane i drže. Dok su mnogi tražili opravdanje ljudima koji su ružno govorili o nekome, znao sam da će te osobe nastaviti govoriti i o drugoj, trećoj, četvrtoj osobi i da je sasvim izvjesno da će jednoga dana početi i gristi, samo je pitanje ko će imati najveće posljedice. S tim u vezi, nije, uvjetno kazano, problem u tim ljudima, jer to je njihova priroda, već u onim ljudima i sistemu koji ih izdržava, hrani te tako ih na izvjestan način i brani. To što neko priča šta želi i kako želi je lična stvar, odraz njegovog morala i pameti, ali otvaranje vrata takvim ljudima i njihovo izdržavanje je, pak, problem koji se tiče zajednice u cjelini.

Demagozi poganog jezika

U našoj društveno-političkoj svakodnevici, naročito u medijskim istupima, prisiljeni smo trpjeti osobe koje nam u svojim javnim obraćanjima ne nude sadržajno ništa vrijedno, već ono što Kur’an naziva jedenjem mesa svoga brata. U Kur’anu se ogovaranje opisuje kao jedenje mesa žive osobe, dok u našoj svakodnevici ni mrtvi nisu pošteđeni ovog moralnog kanibalizma.

Ovakve retoričare zarad ličnih interesa, što je mnogo „moralnije“od angažmana zarad tuđih interesa, možda je najlakše opisati kao demagoge. A kod detektovanja demagoga uvijek je važno analizirati njihova djela, a ne riječi, te njihovu povijest, a ne njihov pogled na budućnost. Naravno, jezik demagoga može biti populistički, zanimljiv, sarkastičan, opisan čak i kao izraz efektne retorike, ali to ne znači da on nije često i pogan jezik, kako ga naš narod najjednostavnije opisuje.

Takvim jezikom su se služili pjesnici džahilijjeta koji su vrijeđali, poganski ili paganski pjesnici za koje Allah, dž.š. kaže, između ostaloga, da su govorili ono što ne rade (Eš-Šuara, 226). Te dvije osobine: pogan jezik i nesklad riječi i djela su zajedničke osobine demagoga i poganskih pjesnika.

Jedan jezgrovit opis takvih ljudi, zvali ih mi demagozima ili ne, kojih je naša svakodnevica puna ostavio je iza sebe Tin Ujević pozivajući: „Odvojimo nesposobne javne radnike od sposobnih, pa da vidimo koliko će ih ostati!? Advokat bez klijentele, prevrtljivi novinari, poluknjiževnici, nestaloženi profesori, ljudi potrebni novca i reklame, najviše buče u interesu prava i slobode. Oni gotovo uvijek silno naduvavaju svoje ličnosti i misle da mogu da sebe i svoje prašinaste misli poistovjete s domovinom i srcem naroda. Među njima ima najveći broj pustolova i nesvršenih đaka. Sve su to manje-više mediokriteti koji hoće da ispune svijet prazninom i nadmoćnošću.“