Kladionicama nije mjesto na dječijim dresovima!

Piše: dr. Ajdin Huseinspahić

Prije nešto više od dvije godine Operativni tim Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini za borbu protiv ovisnosti o kocki, u Sarajevu je javnosti predstavio aktivnosti koje Islamska zajednica vodi s ciljem podizanja svijesti o poroku kockanja. Tom prilikom je ukazano na problem kocke i kockanja u Bosni i Hercegovini, a poseban naglasak je stavljen na sve probleme na koje su nailazili članovi porodica na putu borbe protiv ovisnika o kocki.

Nažalost, stičemo dojam da je o ovom problemu potrebno kontinuirano i bez prestanka govoriti, ma koliko se to činilo suvišnim. Zanimljivo je da paralelno s aktivnostima Islamske zajednice u borbi protiv ovisnosti o kocki kao i drugih nevladinih organizacija teku aktivnosti propagiranja, afirmiranja i svakog oblika reklamiranja priređivača igara na „sreću“ (koje li, zakonske parodije u korištenju riječi sreća, kao da su ljudi sretni u tom vrtlogu klađenja i kockanja).

Rekli bismo: „Šejtan ne miruje!“ Tako smo ovih dana svjedoci kampanje u kojoj je jedan sportski klub koji okuplja djecu prihvatio sponzorstvo priređivača klađenja i kockanja. Samo po sebi to sponzorstvo za nas možda i ne bi bilo upitno da s druge strane nemamo djecu, tu posebno osjetljivu i ranjivu kategoriju stanovništva. Naravno, djeca su se okupila oko igre i njih ništa više ne zanima, njihove namjere su iskrene i čiste, ali bi njihove roditelje to itekako trebalo zanimati. Zašto?

Sociološki osvrt

Dajmo prvo sociološki osvrt! Ukoliko je bilo koji priređivač igara kockanja ili klađenja donirao određenu sumu novca kao pomoć bilo kojem klubu, to bi možda i mogli razumjeti kao gestu dobre volje. Međutim, ukoliko je taj isti priređivač igara na sreću tražio da dječica na svojim dresovima nose firmu tog priređivača onda je to već potencijalni problem, prvenstveno za roditelje.

Dijete će teško shvatiti da je firma ispisana na njegovom dresu priređivač igara kockanja i klađenja i po prirodi stvari će osjećati bliskost te firme, njenu dobronamjernost i poželjnost, a što uopće nije tako. Svjedoci smo da pojedini sportisti ne žele nositi reklamu sponzora koji priređuje igre kockanja i klađenja tako da su na njihovim dresovima centralana polja prazna, najčešće čisto bijela, a čistoća bjeline ima tako jaku simboliku, poput čistoće duše, čistoće života i odsustva svih poteškoća i zala koja nas okružuju.

Stoga bi bilo poželjno da roditelji, ukoliko to vlasnicima klubova ide teže, zahtijevaju da na dresovima njihove dječice ne bude ispisana firma dotičnog priređivača hazardnih igara. Ako ništa, ono barem podsvjesno dijete neće sticati dojam o dobru onog šta je civilizovan svijet okarakterisao kao zlo, pošast i grijeh.

Pravni osvrt

Sad dajmo pravni osvrt! Zakonom o igrama na sreću u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, broj: 48/15 i 60/15-ispravka) je vrlo precizno regulisano u čl. 90 da se uplatno mjesto za primanje uplata klađenja ne smije nalaziti na udaljenosti manjoj od 100 metara od vjerskih objekata, te osnovnih i srednjih škola. Ova zakonska odredba ukazuje na činjenicu da kockanje i klađenje nisu društvene aktivnosti koje bismo mogli pohvaliti, te da se u suštini kose s osnovnim vjerskim učenjima kao i odgojno-obrazovnim vrijednostima u jednoj zajednici.

Posebno je zanimljiv čl. 122 Zakona kojim je normirano da oglasi i reklame vezani uz igre na sreću ne smiju biti objavljivani u radijskim i televizijskim emisijama za djecu i omladinu, niti u štampanom materijalu i internet portalima namijenjenim djeci i mladima. Navedena zabrana se odnosi kako na priređivača tako i na izdavača.

Primjenom logičkog tumačenja pravne norme, odnosno argumenta analogije tj. zaključivanja po sličnosti, a koji podrazumijeva pristup temeljem kojeg iz jedne izričite kvalifikacije (ovlaštenja, obveze) nekog odnosa zaključujemo da ista kvalifikacija pripada i drugom odnosu koji je bitno sličan ovome izričito kvalificiranom odnosu, dolazimo do zaključka da jednako tako oglašavanje vezano uz hazardne igre ne smije biti objavljivano na dresovima djece koja treniraju u nekom sportskom klubu, pošto je taj klub svoje aktivnosti prilagodio djeci i pošto su glavni „klijenti“ tog kluba upravo djeca. Podsjetimo i na primjer Španije, gdje je klubovima zabranjeno reklamirati kladionice na dresovima, kako se mladima ne bi slala loša poruka i poziv na klađenje.

S tim u vezi, jasno je da bi zarad spasa naše djece trebalo što skorije dresove sa sponzorskom firmom zamijeniti nekim drugim sponzorom ili na prsima djece ostaviti čistoću i bjelinu, a koja je garant da ćemo živjeti u sretnijoj i prosperitetnijoj zajednici. Djeca su dobronamjerna i ne zaslužuju bilo kakvo zlonamjerno postupanje odraslih zarad profita!     

(Preporod.info)