Identitet podrške

Graditi zajednicu dobra i uspjeha mogu oni koji su spremni vidjeti je takvom. Postanemo li prepoznatljivi kao podrška, ljudi će nam rado uzvraćati svojom nesebičnom podrškom tamo gdje nama bude bila potrebna i na taj način omogućavamo izgradnju jedne zajednice međusobno podržavajućih ljudi. Natječemo se u podršci, jer se tako natječemo u dobru.

Osoba koja ima svijest o vlastitom identitetu je samosvjesna. To je osoba koja je smirena unutar sebe, neovisno u kojim okolnostima se nađe. Sve dok je svjesna svog identiteta svjesna je i procesa koji se dešavaju u njoj samoj. Samosvjesna osoba je samopouzdana, puna samopoštavanja i poštovanja prema drugima. Takva osoba je nepokolebljiva u nakanama i uglavnom je nemoguće povrijediti je, razočarati, poniziti ili poljuljati njen osjećaj vrijednosti.

Takvom osobom se ne može manipulisati, niti nad njom raditi bilo kakva vrsta ucjene, jer ona odlično zna ko je u bilo kojoj svojoj životnoj ulozi. Svjesna je svojih snaga kao i svojih slabosti. Samosvjesna osoba je poput mu'mina (vjernika) kojem je uvijek dobro i kojeg okolnosti uglavnom ne pomjeraju s njegovog duhovnog mjesta sigurnosti.

Natjecati se u dobru

Svoj identitet biramo ili naslijedimo. Gradimo ga ili nam bude predočen od drugih, a mi ga prihvatimo. U različitim okolnostima će se aktivirati različiti slojevi našega identiteta u vidu različitih uloga. U kontekstu odnosa prema ljudima uloga na koju smo nadahnuti kur'anskim opisom primjera vjernika kao braće je onaj koji oslikava identitet podrške.

Kada smo u ulozi podrške, u bilo kojem odnosu, mi smo njenim ispunjenjem spriječili mogućnost da se osoba nasuprot nas osjeća osuđenom, odbačenom i neprihvaćenom. Samim tim spriječili smo i posljedice koje bi mogle proizaći iz tih stanja, poput raznih vidova samodestruktivnog ponašanja.

Vidimo li sebe kao podršku u postupanju prema drugima, mi smo istovremeno stavili sebi u zadatak da se potrudimo istražiti potencijalne osobine, sposobnosti ili ponašanja osobe koja bismo kod nje mogli podržati. Ovakav stav nas dovodi do susreta sa osobama koje uz nas dobijaju želju da pokažu svoje aktivnosti, postupke ili projekte koji su vrijedni podrške. Zbog našeg izbora da ljudima budemo podrška oni uz nas bivaju podstaknuti i inspirisani na dobročinstvo.

Postanemo li prepoznatljivi kao podrška, ljudi će nam rado uzvraćati svojom nesebičnom podrškom tamo gdje nama bude bila potrebna i na taj način omogućavamo izgradnju jedne zajednice međusobno podržavajućih ljudi. Natječemo se u podršci, jer se tako natječemo u dobru.

Onemogućavamo uloge kojima smo skloni – uloge žrtve ili manipulatora. Sprječavamo odnose ispunjene nasiljem ili pomažemo ljudima da izađu iz takvih odnosa svojom podrškom.

Gospodar svjetova nam objašnjava u Plemenitom Kur'anu: “Život na Ovom Svijetu drugo nije osim igra i zabava što je! A Kuća onosvjetska, zbilja, pravi život je, kad bi samo oni znali!” (29:64) Posmatramo li ovaj život kao pozornicu, inspirisani prethodnim ajetom, jasno nam je da smo svakog trenutka u ulozi određenog identiteta.

Podrška je izbor

Uloge u našem životu na ovom svijetu su srazmjerne našim izborima. Shodno našoj ulozi koju igramo i drugi će se uglavnom ophoditi prema nama i dobijat ćemo povratnu informaciju svojih nastupa. Da bismo zauzeli željeni stav u odnosu na druge, u ovom slučaju podržavajući stav i ulogu podrške, potrebno je prvenstveno da otkrijemo koji smo to stav i ulogu do sada imali i šta smo zauzvrat dobijali.

Naprimjer, ukoliko u odnosima sa ljudima imamo dojam da nismo prihvaćeni vjerovatno je naša dosadašnja uloga u odnosima bila uloga nekoga ko se smatra superiornim u odnosu na druge.

Kako bismo uspješno ušli u ulogu podrške i odigrali je ostvarujući najbolji rezultat koji nam može donijeti ta uloga, neophodno je dati adekvatne odgovore na sljedeća pitanja:

Koju igru igram na ovom svijetu i konkretno u ovome odnosu?

Odgovori mogu biti različiti i toga moramo biti svjesni. Neko će na ovo pitanje odgovoriti sa: “Igram se izgradnje čvrste zajednice gdje među njenim članovima vlada povjerenje.” Neko drugi će odgovoriti: ”Igram se izvlačenja najveće moguće dobiti za vlastiti interes u datom trenutku.”

Prvi odgovor će nam predočiti sliku nas kao dijela čvrste cjeline, s osjećajem povezanosti i sigurnosti u zajednici koja se drži čvrstog užeta. Dok će nas drugi odgovor dovesti u stav bojazni, nesigurnosti i zebnje od tuđih postupaka, koji mogu biti neprijateljski prema nama. U prvom odgovoru mi smo heroj zajednice, u drugom možemo biti heroj svoga života, ali ćemo sigurno osjećati teret brige i nesigurnosti.

Koje uloge igram?

Odgovor na ovo pitanje bi nam trebao biti kristalno jasan shodno prethodnom odgovoru. Mi ćemo se ovdje staviti u ulogu podrške. Sada zamislimo sebe na pozornici svoga života kako smo u svim svojim odnosima prema drugim ljudima u ulozi podrške. U toj igri ti igraš ulogu pod imenom „podrška“.

Šta „piše“ na tebi, na osnovu čega se prepoznaje tvoja uloga?

Svi mi nosimo, za oko uglavnom nevidljive, a za srce uočljive, natpise na sebi. Ono što mi vjerujemo, znamo i mislimo o sebi nas pokreće da shodno tome i djelujemo, zauzimamo stav, izgledamo i zvučimo. Prema tome, shodno našem stavu, možemo očekivati da se prema njemu i drugi pozicioniraju. Zamisli sebe kako ti na čelu slovima od svjetlosti piše P O D R Š K A.

Imajmo na umu - drugi se uglavnom prema nama ponašaju shodno natpisu koji nosimo na sebi. Shodno tome, uskoro ćemo, ako zauzemo takav stav, sve više biti okruženi ljudima koji će biti vrijedni naše podrške. Na taj način mijenjamo i svoje okruženje. Naša uloga zahtjeva adekvatne saučesnike.

Zavisno od izbora uloge podrške ili osuđivača mi ćemo nasuprot sebe najčešće imati ono što je vrijedno podrške ili ‘pak ono što je vrijedno osude. Kroz uloge podrške mi podržavamo samo ono što je dobro i korisno, kao što i kroz ulogu kritičara osuđujemo ono što je loše.

Međutim, biti podrška u odnosima znači razvijati sposobnost da u svakome prepoznajemo ono što je vrijedno podrške, kako bismo i na taj način spriječili da se kod osobe razvija ono što bi bilo vrijedno osude.

Kako bismo u svakoj situaciji znali adekvatno reagovati i biti podržavajući za svoga sagovornika, neophodno je da postavimo sebi dva pitanja:

“Ko sam ja u svome doživljaju sebe sada u ovome trenutku?” i “Koji sloj moga identiteta se aktivira kada ovo radim?”

Uđemo li u brak s ulogom podrške, mi ćemo uglavnom biti zauzeti istraživanjem vrlina i djela našega supružnika koji su vrijedni podrške. Bez obzira kako izazovne situacije bile među nama, mi ćemo kod svoga supružnika podržavati ono najljepše i najbolje, te mu biti podrška podsjećajući ga na vlastite mu kvalitete i ulivajući sigurnost da može i da hoće biti još uspješniji. Istovremeno ćemo, podjećajući sebe, podsjećati i supružnika da ničim, pa ni svojim zdravljem, ne želimo kod njega podržati loše postupke ili navike.

Nastupamo li prema svojoj djeci iz identiteta podrške sigurno ćemo biti svojoj djeci neko s kime će dijeliti tajne. Kada nam dijete doživi neuspjeh ne stavljamo u fokus našeg razgovora neuspjeh, nego djetetove sposobnosti, kvalitete, vještine i navike koje su vrijedne pohvale. Upravo iz toga ono dobija snagu da prevaziđe i ne ponovi isti neuspjeh.

Budemo li podrška u dobru svojim uposlenicima, bit će svjesniji svojih odgovornosti i posvećeni poslu. Ukoliko smo podrška svome poslodavcu, kvalitet naših odnosa, dobre poslovne klime i uspjeha ni nas ne bi trebao zaobići.

Zamisliš li sebe naspram nekoga ko je iskrena i bezuslovna podrška tebi, čak i dok te kritikuje za one tvoje postupke koji te ne podržavaju na tvome putu razvoja, kakav bi te osjećaj, misao i raspoloženje obuzeli? Šta bi ti toj osobi bio/bila? Upravo se istome možeš nadati onog trenutka kada ti prema drugima zauzmeš identitet podrške.

A sada, ti kao podrška svakom dobru, svemu lijepom, svakoj pozitivnoj sitnici, pogledaj oko sebe i zauzmi ulogu i stav podrške odlučno, sijajući spremnošću da gradiš podržavajuću zajednicu!

(Hidajeta Mahalbašić/IIN Preporod)