Zapis s otvorenja Sofi Mehmed-pašine džamije

I

Nakon nekoliko godina otkako sam se formalno oslobodio dužnosti reisu-l-uleme u Bošnjaka jučer sam prisustvovao svečanom otvaranju Sofi Mehmed-pašine džamije u džematu Kotor, Medžlis Islamske zajednice Kotor Varoš. Odazvao sam se pozivu mog prijatelja, velikog bosanskog borca i patriote, Muhameda Sadikovića. 
Dodatni motiv da jučer budem u Kotoru bila je najava da će se u haremu nove džamije u Kotoru otkriti spomen obilježje bosanskim šehidima, koje su srpski zlotvori ubili na pravdi Boga u periodu od 1992. do 1995. godine, među kojima je i otac imama Sofi Mehmed-pašine džamije u Kotoru Miralema ef. Avdića. Ne bih bio iskren ako ne bih rekao da nisam bio obuzet nostalgijom dok sam čekao dolazak zvanične bosanske ulema, koja je kasnila petnestak minuta. Gledao sam ozarena lica kotorskih džematlija, kao i džematlija iz susjednog Jelaha, Tešnja i drugim bosanskih krajeva. Svi su bili veseli, nasmijani i okrenuti jedni prema drugima u razgovoru. Žamor njihove priče zvučao je kao usaglašena simfonija, kao cvrkut ptica ili zveket nanula. Ahmedije imama izgledali su mi kao pupoljci ljiljana. Kao sortirani buketi bijelih ljuljana imami su stajali u zgusnutom džematu ljudi, koji su se stiskala rame uz rame da bi pod džamijskim kubbetom ukrali malo hlada od jakog sunca. Gledao sam imama Miralem ef. Avdića, koji je, kao pravi domaćin, sve pažljivo pratio i svakome bio dostupan lijepim osmjehom i otvorenom rukom dobrodošlice. Tu sam, možda po prvi put, najdublje shvatio vrijednost bosanskih imama, koji su usporedivi s pčelama, pčelma koje skupljaju med od Bošnjaka do Bošnjaka, koji su razasuti po cijelome svijetu, kao pčeljni mirisni cvjetovi. Taj skupljeni mirisni bošnjački med Imami slažu u džamijske i džematske košnice Islamske zajednice, koja stoji i postoje zahvaljujući tom medu, kojeg pčele-imami skupljaju za naš bošnjački kavm i naš islamski ummet. Čini mi se da nisam nikad kao jučer u Kotoru doživio tu imamsku misiju kao pčelu, koja nesebično radi da bi u košnici Islamske zajednice bilo toliko meda da ga ni trutovi ne mogu potamaniti bez obziri koliko ih je i bez obzira koliko su im stomaci veliki. Znam, jednom mi je rekao jedan umni Bošnjak da je teško onom narodu koji ima malu pamet, a veliki stomak. Nadam se da mi Bošnjaci nismo taj narod, koji ima malu pamet a veliki stomak od kojeg ne može da se pokaže i dokaže prodre ni mala ni velika pamet. Velik stomak sve proždere.

II

Rekoh, jučer sam se lijepo osjećao u Kotoru. Sve je bilo po striknom protokolu. Od mog odlaska sa dužnosti reisu-l-uleme nova administracija Islamske zajednice je zavela striktan protokol u svemu, a posebno u komunikaciji s javnošću i na javnim nastupima, kao što je otvaranje džamije. Govori zvaničnika Islamske zajednice, kao i gostiju od političara i predstavnika crkava - katoličke i pravoslavne - bili su u okviru predviđenog protokola. Drago mi je zbog taga i zato nisam bio ni razočaran i pogođen što nisam dobi priliku da poselamim skup na otvaranju Sofi Mehmed-pašine džamije u džematu Koror, Medžlis Islamske zajednice Kotor Varoš. A da sam dobio priliku, imao sam namjeru zahvaliti se imamu Miralem ef. Avdiću i glavnom imamu Medžlisa Islamske zajednice Kotor Varoš Samira ef. Delića na toploj dobrodošlici te pohvaliti džematlije Kotora na dobrom djelu izgradnje ili obnove Sofi Mehmed-pašine džamije. Ali, brzo sam shvatio da to nije više moja dužnost. Pa ipak, to činim sada na ovaj način kao znak moje zahvalnosti i potrebe da budem od koristi makar to drugi ne shvatali. Osim toga imao sam namjeru da kažem da mi je drago što sam slušao sve govore u Kotoru na bosanskom jeziku. Čak je i predstavnik Pravoslavne crkve govorio bosanskim jezikom. Jer, svi koji u Bosni govore o miru, suživotu i toleranciji, govore bosanski jezik, a svi oni koji govore da ne vole Bosnu, da je Bosna propala, da ih ponižava ako im neko kaže da su Bosanci - dakle, svi oni koji kažu da im je Srbija bliža, draža i preča od Bosne govore srpski, a svi oni koji kažu da im je Bosna najbliža, najdraža i najpreča govore bosanski, jer jezik nije samo sredstvo komunikacije - jezik je osjećaj duše i kultura ponašanja. Stoga, onaj koji ima osjećaj za Bosnu, on govori bosanski jezik, a onaj kod kojeg prevladava osjećaj za Srbijom, on govori srpski jezik poput Dodika, Ivanića i dr. Neka im to bude, ali neka se Dodik i Ivanić ne ljute što im mi na bosanskom jeziku kažemo da mi volimo Bosnu, da je Bosna naša upravo zato što oni na srpskom govore da im nije do Bosne, jer negiraju i omalovažavaju sve bosansko. Zato kažem, jučer je u Kotoru predstavnik Pravoslavne crkve govorio bosanskim jezikom na način da nije rekao ni jednu srpsku riječ, koja negira Bosnu, bosansku kulturu i bosanski jezik. Naravno, bosanski jezik je prirodno pravo Bosanca, kao što je prirodno pravo pijetla da zorom pjeva svoju pijetlovsku pjesmu na bosanskom jeziku. I, naravno, kao što ministar (ne)prosvjete i (ne)kulture u manjem bosanskom entitetu Dane Malešević ne može zakonom zabraniti da bosanski pijetao zorom pjeva svoju pjesmu na bosanskom jeziku i budi nas Bosance na sabah-namaz, tako isto taj ministar Malešević ne može zakonom zabraniti da bosanska djeca govore i pjevaju na bosanskom jeziku u bosanskoj zemlji i državi. Eto, to sam imao namjeri jučer da kažem u Kotoru na otvaranju Sofi Mehmed-pašine džamije, ali to nije bilo predviđeno u protokolu i zato se ne ljutim, ali imam potrebu da to sada i ovdje kažem pa neka čita ko može i ko hoće. Također, imam potrebu da kažem da se mora poštovati protokol kojeg je donijela nova administracija Islamske zajednice, a koji nije postojao za vrijeme mog mandata. Naime, ne može svako govoriti na otvaranju džamija, niti može svako doći do reisu-l-uleme, muftije, glavnog imama i drugih zvaničnika Islamske zajednice. Neki ljudi su naporni. Svašta pitaju i svašta traže. Nije moguće da ulema odgovara na sva pitanja ljudima, a ima i pitanja na koja niko od uleme ne zna odgovor. Zato treba poštediti naše uglednike od nezgodnih i zagonetnih pitanja, jer njih to dekomodira i uznemirava. A kad se njih dekomodira i uznemirava, onda smo svi mi dekomodirani i uznemireni. Mora se tačno znati koji ljudi su podobni, a koji su nepodobni za našu (ili njihovu) stvar. Treba razlikovati nekadašnje i bivše glava u našoj Zajednici od sadašnjih i aktualnih glava. Jer, nekadašnje i bivše glave su jednostavno neupotrebljive za sadašnje i aktualne potrebe. Ja se slažem sa ovom logikom i ovom odlukum, jer ta logika i ta odluka važi u gotovo cijelom muslimanskom svijetu da oni koji su nekadašnji i bivši nisu više upotrebljivi za sadašnje i aktualne potrebe.

III
No, moj odlazak i povratak u džemat Kotor ima dvije zanimljive priče mimo protokola, koje hoću da s vama, dragi moji, podijelim. 
Prvo na odlasku svratio sam u Prnjavor kod mog prijatelja Lokmana-Nihada Iriškića, njegove hanume Selme i njegova dva sina Amira i Harisa. Pravo ime mu je Lokman, ali svi ga znaju kao Nihad, koji je jedno malo i veliko bosansko čudo. Nakon što je sve izgubio u agresiji na Bosnu, Nihad je iz ništa uspio da napravi takav ranč (ranch) u Prnjavuru da bi mu pozavidio svaki Amerikanac u Teksasu. Nihad ima najljepše i najjače konje u regionu, ima najbolje bikove i krave, ima najljepše ovce i koze... ima sve što jedan ranč treba da ima i čemu se svaki posjetilac mora da divi... Nihada i njegovu porodicu upoznao sam prilikom moje zvanične posjete Medžlisu Islamske zajednice Prnjavar kod sam obnašao dužnost reisu-l-ueme i dok je on bio predsjednik Medžlisa. Uz veliku podršku vrijednog, mogu reći i slavnog, muftije banjalučkim Edhem ef. Čamdžićem, glavni imam Fikret Čelenka i Nihad Iriškić su učinili kao rijetko koji džemat u manjem bosanskom entitetu na povratku Bošnjaka u Prnjavor, kao i povratku slobode i sigurnosti u radu i djelovanuu Islamske zajednice u Prnjavoru. Kao predani član Islamske zajednice Nihad je izabran za sabornika u ovom mandatu Islamske zajednice. Kao uspješan privredni i poslodavac Nihad ima svoje statvove o radu Islamske zajednice, od kojih su neki vrlo kritični, ali nikad ne dovode u pitanje njegovu lojalnost i predanost misiji Islamske zajednice. Kao i glavni imam Fikret ef. Nihad ima veliko poštovatnje prema muftiji banjalučkom Edhemu ef. Čamdžiću o kojem oni s uzdahom govore, sjećajući se vremena u kojem su zajedno radili uspješno u nemogućim uvjetima. Njegova Selma-hanuma je prava bosanska hanuma, koja se ponosi na svoja dva sina - Amira i Harisa - koji su kao razrezana jabuka, ne zna se koja polovina je ljepša i kršnija. Nisam propustio da uz njihovu pomoć odjašem lijepog zekana-lipicanera. Bilo nam je zaista ugodno. Hvala Nihadu, Selma-hanumi, Amiru i Harisu za lijepu i ugodnu noć i danu zajedno sa šejhom Mirsadom ef. Mahmutovićem.

IV
Na povratku iz džemata Kotora nakon svečanog otvaranja džamije Sofi Mehmed-paše svratili smo u Banja Luku da klanjamo tehijjetu-l-mesdžid u Ferhat-pašinoj džamiji. U stvari, htio sam provjeriti da li "najljepši Alem", kojeg sam postavio 02. 11. 2012. na Ferhat-pašinu džamiju stoji na svom visokom i mjestu uspravno i ponosno. Uvjerio sam se: "Najljepši Alem" stoji uspravno, visoko, ponosno, časno, prkosno i spasonosno ne samo za grad Banja Luku već i za cijelu našu Bosnu ponosnu. No, moja radost susreta sa Ferhadijom nebi bila upotpunjena ako se ne bih susreo i sa čovjekom, koji je uz muftiju banjalučkog Edhema ef. Čamdžića najzaslužniji da sam mogao podići i postaviti "Najljepši Alem" na kube Ferhat-pašine džamije u novembru 2012. godine. To je Kasim Mujčić, koji je došao da se vidimo i da mi kaže da ne propušta ni jedan namaz u Ferhadiji te da mu je čast što je član Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Pitao sam ga za još jednu osobu koju, ako je ne bih vidio, moja posjeta Ferhadiji bila bi manjkava. Kasim je nazvao prof. Melihu Filipović, nekada mladu i živahnu Banjalučanku, danas stariju, ali još uvijek živahnu gospođu, koja je živjela s nama (sa mnom) sve banjalučke muke od vraćanja vakufske imovine do zaštite prava Bošnjaka u Banjoj Luci nakon Dejtona. Meliha-hanuma je jedna brižna, plemenita, obrazovana, časna, poštena i nadasve odgovorna osoba, koja me inspirirala u mom obnašanju dužnosti reisu-l-uleme, hrabreći me da je nakon svega moguće vraćati Bošnjake u Banja Luku, grad za koje je Meliha-hanuma živjela a i sada živi, te da je moguće pravnim putem vraćati imovinu Bošnjacima. Meliha-hanuma je bila Sabornica Islamske zajednice u više mandata. Pitam Meliha-hanumu da li je sada aktivana u Islamskoj zajednici: - Nisam! Niko me ni na šta ne zove! Nisam razočarana, ali jesam tužna što smo kao narod takvi. Zaboravljamo zaslužne ljude. Nema me nigdje u njihovom striktnom i pomalo nerazumnom protokolu. Sada vidim neke ljude u i oko Islamske zajednice, kojih nigdje nije bilo kad smo nas nekoliko vodili tešku bitku za Islamsku zajednicu. Čudno mi je to, ali tako je kako je... A Kasim, koji, zaista zaslužuje naše poštovanje, na te njezine riječi s osmjehom dodaje: 
- Ja sam najsretniji čovjek na svijetu što vidim Ferhadiju uspravnu... Volio bih da im protokol nije tako rigidan, ali što je tu je... Allah najbolje zna... A znamo i mi ponešto od onoga što nam je Allah darova od znanja i mudrosti, a to je da se ovom prilikom zahvalimo muftiji banjalučkom Edhemu ef. Čamdžiću, Kasimu Mujčiću i Meliha-hanumi Filipovići na svemu što su uradili za Ferhadiju džamiju i za Banja Luku... 
Nećemo propustiti da muftiji Osmanu Kozliću poželimu uspjeh u njegovom muftijskom radu sa ili bez protokola... Važan je uspjeha pa kako god bude uz Allahov rizaluk... Još jednom se zahvaljujem glavnom imamu Medžlisa Kotor Varoš Samiru ef. Deliću i imamu Miralemu Avdiću na gostoprimstvu i izvinjavam se ako sam negdje prekršio protokol... Halalite!
Moju posebnu zahvalnost dugujem mom bratu Muhamedu Sadikoviću! 
Hvala ti brate!
Ako me još neko nekad pozove na otvaranje džamije, imat ću na umu da striktno poštujem novi protokol Rijaseta Islamske zajednice. Jer, protokol je zakon i važniji je od pojedinca ma koliko on bio važan za našu Zajednicu i naš Narod!