Stari most kao inspiracija književnicima: "Sve je građeno sa dobrom namjerom i milošću Svevišnjeg je neuništivo"

Historijske građevine su jedan od najčešćih motiva u književnosti, a posebno u poeziji. Mostarski Stari most je jedan od prepoznatljivih simbola, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i cijelog Balkana, ali i nekadašnjeg Osmanskog Carstva.

Osmanska građevinska tradicija je za sebe vezivala poeziju kroz ispisivanje hronograma, odnosno tariha.

Mnogi mostarski pjesnici su posvetili svoje stihove Starom mostu koji je prema Hivziji Hasandediću u 16. i 17. stoljeću nazivan Sultan Sulejmanov most, a u izvorima iz 18. stoljeća, Veliki most.

Dr. Nusret Omerika je u svojim istraživanjima obradio književnu tradiciju Mostara na orijentalnim jezicima, a posebno je izdvojio pjesnike kojima je inspiracija bio Stari most, od kojih ćemo ovom prilikom spomenuti najznačajnije.

Mostarski pjesnici Derviš-paša Bajezidagić, Medžazija Sanija, Tabija, Derviš Žagrić, Rahmija i Arif Mostarac ispjevali su najljepše stihove diveći se kamenom luku mosta. 

Iz nekoliko hronograma saznajemo da je most zaista napravljen 1566. godine. Među najljepšim je svakako onaj Derviš-paše Bajezidagića.

TARIH O GRADNJI MOSTA U MOSTARU

Ćupriju podiže koja podsjeća na luk duge

Allahu moj! Ima l' na svijetu po ljepoti druge?

Jedan je Derviš zadivljen stao i rekao rijeci:

Ostavit ćemo ćupriju a mi ćemo preći.

Godine 974. (1566-1567)

Hronogram povodom gradnje mosta u Mostaru ispjevao je i pjesnik i muderis Hasan, poznatiji kao Hasan Zijai al-Mostari koji je umro od kuge 1584. godine.

HRONOGRAM GRADNJE MOSTA U MOSTARU 974. (1566.)

Neka je vesela duša sultana Mehmeda!

Sagradio je legate i spomenike kao što je ovaj.

Nek je također sretno Sulejmanovo vrijeme,

Njegova vladavina je uspjela u građenju.

Zalaganjem nazira ovo se dovrši.

Napisa mu hronogram "Luk snage".

U prvoj polovini 17. stoljeća u Mostaru je živio malo poznati pjesnik Tabija. Podaci o njemu su vrlo oskudni, ne spominju ga ni Bašagić ni Handžić. Poznato je da je ispjevao jednu pjesmu od trinaest bejtova u slavu Mostara, a istu je preveo i objavio Omer Musić u svom radu "Mostar u turskoj pjesmi iz 18. vijeka". Možda je ova pjesma poetski najljepša i najvrednija ispjevana oda ljepoti Mostara i Starog mosta, smatra dr. Omerika.

TAB'IJIN SPJEV O MOSTARU

Budući si Ti čuvar i ovog i onog svijeta,

Moj Bože, sačuvaj od neprijatnosti grad Mostar!

 

U dušama gostiju (Mostar) ne ostavlja osjećaje tuga, briga i tuđine,

Njegove zelene poljane pružaju srcu i duši raspoloženje.

 

Jutarnji povjetarac kad pirne, rascvjetava ruže,

Cvijetnjak ljubavi i želja odzvanja pjesmama hiljada slavuja.

 

Očaran sam gledajući drveće sjenovita stasa,

Čar njegovih potoka i rijeka obuzima dušu koja čezne.

 

Njegov visoki privlačni luk uporedih s mlađakom mjesecom,

Ovaj neprikosnoveni most napravi graditelj svojim mudrim znanjem.

 

Most je rijeku uzeo u zagrljaj poput žarkog ašika,

Srebrni luk preko rijeke je (nenadmašivi) projekat i djelo.

 

Njegov povijeni stas liči nebeskom svodu,

Običaj mu je i posao ovozemne terete prenositi.

 

Kule na njegova dva kraja su veličanstvene kao planina Kaf,

Šta bi bilo kada bi posjetioci imali snagu kao ptica Anka.

 

Prijatelji (u Mostaru) su lijepe naravi skromna vladanja,

Poznati su po iskrenosti, i nikoga ne uznemiruju.

 

Iako se vidi neko prevrtljive naravi, ipak odabiru društvo,

Graciozna vladanja ljepotice izvršavaju obećanje.

 

Gdje god pođem, moja iskrena ljubav razbija mi brigu,

Nema kraja plaču i jauku ovog zaljubljenog srca.

 

U ovom mjestu, o srce, nauci kako se veseli!

Jer se zna red i propis kako se ispija Džemova čaša.

 

Sve stanovništvo, o Tab'ija, pijano je od ljubavnog vina,

Koketiranje s pametnom ljepoticom ima svoje čari.

 

Pjesmu od sedamnaest distiha mostarskoj ćupriji je posvetio i pjesnik Medžazija Sanija koja je puna stilskih figura, pogotovo metafora i poređenja.  

MEDŽAZIJIN OPIS MOSTARSKOG MOSTA

Hvala Allahu, dan-noć nam je omogućen prelazak,

Gdje se na svijetu nalazi ovako privlačno mjesto?

 

Tako je visok da ti cio svijet pokazuje,

Zato su mu dali ime kompas svijeta.

 

Kada bi mrav vidio ovaj most, pomislio bi

Da su ga divovi pravili po naredbi Sulejmana.

 

Ovako visok luk sličan svodu vasione

Ne vidje ni ljudi ni anđela. Ovo je posao!

 

Da li ima izvora da od početka stalno teče?

Svijet do podnožja (ide) kao voda jutrom i večerom.

 

Kada dođe ljeto, Neretva oslabi poput ašika,

A kada nastupi zima, nadođe kao more, kakvo je to čudo?

 

Nekada ovaj luk svojom sredinom postaje tijesan,

Nekada je širok i suh, ne znam šta se događa!

 

Čitav svijet nađe mir danas pomoću njega,

Sačuvaj ga od zlih očiju Tvojom dobrotom, o naš Gospodaru!

 

Pošto je stvarni most slika (mosta na ovom svijetu)

O Medžazijo,           

Prelazi preko ovog mosta, pazi šta ti je na ovom putu Božija zapovijed!

(Odlomak)

Najpoznatiji mostarski pjesnik 16. i početkom 17. stoljeća Derviš-paša Bajezidagić napisao je jednu od najljepših pjesama o Mostaru opisujući ga kao grad kome na svijetu po ljepoti nema ravna, a ćupriju na Neretvi sa svoje dvije kule uporedio je sa Zodijakom.

Roman "Mimar" Hazima Akmadžića posvećen Starom mostu

U izdanju Društva pisaca Bosne i Hercegovine 2002. godine je objavljen roman Hazima Akmadžića „Mimar“ koji je proglašen romanom godine, a njegov autor piscem godine od strane Poslovne zajednice izdavača i knjižničara BiH.

Ovaj roman je svojevrsni Akmadžićev protest protiv rušenja Starog mosta, ali i drugih kulturnih znamenitosti Bosne i Hercegovine. On smatra da ”nije za očekivati da pjesnik piše i prizna rušenje Starog mosta ili Ferhadije. Mimar će kod gradnje mosta i sam reći 'Sve je građeno sa dobrom namjerom i milošću Svevišnjeg je neuništivo'“.

Akmadžić se prije „Mimara“ već profilirao u jednog od naših najboljih romansijera, a kasnija ostvarenja „Gazi Husrev-beg“ i „Gazi Isa-beg“ će ga učiniti našim najboljim piscem historijskih romana.

”Akmadžić se pokazao kao dobar romanopisac, ali ”Mimar” je izuzetan domet koji će ga dovesti među najbolje bosanskohercegovačke romanopisce” napisao je akademik Tvrtko Kulenović u recenziji romana. On pravi paralelu između pripovijedanja dvojice bosanskih pisaca, Andrića i Akmadžića, te poručuje da ”Andrić mitologizira historiju dok Akmadžić polazi od historijskih činjenica koje pretvara u književnu imaginaciju.”

Ovu tezu potvrđuje i sam Akmadžić riječima ”Dok blagodati dobra i možemo pripisivati rodu, čovjeku kao vrsti to zlo mora ostati u okvirima počinitelja, vezano za konkretne ljude i njihove slabosti.”

Književnik Akmadžić se uživio u ulogu „mimara Hajrudina literarnim eksperimentom uvezao kulturološke, estetske, ljudske vrijednosti i obnovio most“ kroz pisanje romana dvije godine prije same obnove Starog mosta.

Drugo izdanje „Mimara“ priredio je Connectum 2012. godine, a u pripremi je štampanje njegovih najvažnijih romana u izdanju Dobre knjige.

(Sanadin Voloder/Preporod.info)