"Moji Podvelešci" Ahmed-ef. Smajkić - knjiga o teškom vremenu i dobrim ljudima

Svako vrijeme ima svoje izazove i junake, a zrelost naroda se ocjenjuje kroz kulturu pamćenja i akumulaciju znanja i iskustva.

Knjiga "Moji Podvelešci" Ahmed-ef. Smajkića je dugo čekana i prijeko potrebna publikacija o jednom čovjeku, lideru svoga kraja i vrlo teškom vremenu u kojem je djelovao. Ahmed-ef. Smajkić (1900 - 1995) bio je imam iz centralnog podveleškog sela koji je u periodu između dva svjetska rata, kao i nakon uspostavljanja nove vlasti, bio jedna od ključnih figura u Podveležju, Mostaru i Islamskoj zajednici.

Urednik knjige je prof. dr. Arif Smajkić, sin Ahmedov, a recezenti su profesor Mustafa Spahić i književnik Hadžem Hajdarević. Veliki dio posla na pripremanju sadržaja knjige uradila je dr. Irma Marić.

Knjiga je imala ovog ljeta dvije promocije, jednu u Podvležju, u mahali Smajkića, a drugu u Mostaru. Knjiga je štampana na 150 stranica u koloru, opremljena brojnim fotografijama u izdanju Izdavačke kuće Print studio iz Sarajeva. Urednik knjige najavio je i drugo dopunjeno izdanje u kojem ćemo više saznati o životu i djelovanju Ahmed-ef. Smajkića u drugoj polovini 20. stoljeća.

Njegovi savremenici i saradnici Ahmed-efendiju opisuju kao konzula Podveležja u kontekstu zagovaranju prava i ulaganja truda da se svakodnevni život lokalnog stanovništva olakša.

Iako su Podvelešci imali presudnu ulogu u pružanju podrške partizanskom otporu u Mostaru, nova vlast se nije dostojanstveno odužila što je odgodilo realizaciju nužnih projekata u cilju olakšavanja svakodnevnog života Podveležaca.

Naime, u sedam bezvodnih podveleških sela živjelo je oko 3 300 stanovnika koji su imali preko 60 000 stoke sitnog zuba (ovce i koze), te oko 3 500 krava i konja. Zbog nedostatka vode i ograničene paše Podvelešci su se tokom ljeta kretali na planine (Visočica, Bjelašnica, Crvanj), a tokom zime su se spuštali dolinom Neretve. Međutim, oni nisu bili nomadi, jer nisu u potpunosti napuštali svoja stalna naselja, a u planinama i dolini Neretve imali su svoje posjede i prava na pašu.

Podveležje je vrlo interesentan prostor za brojne istraživače. S pojedinim od njih kao što je geograf Tvrtko Kanaet, Ahmed-ef. je imao jako blisku saradnju. Međutim, nakon što je dr. Kanaet 1955. godine objavio knjigu "Podveležje i Podvelešci" Ahmed-ef. mu je uputio kratko pismo u kojem je iznio kritiku pojedinih mišljenja u knjizi koja odražavaju subjektivni odnos grada prema selu.

Knjiga o Ahmed-ef. Smajkiću i njegovim savremenicima

Glavninu knjige predstavlja rukopis kojeg je godinama pisao Ahmed-ef., kao i dodatak o Podveležju i Velež planini različitih autora. Tu su i kratke biografije njegovih savremenika koje su pisali njihovi potomci, srodnici ili saradnici. Na ovaj način knjiga ima i monografsku vrijednost u proučavanju podveleškog platoa i susjednih predjela.

Od brojnih ličnosti koje su predstavljene u knjizi izdvajamo kadiju Bešir-ef. Pintula (1900-1992), Džihu (Muje) Halila, Fajić h. Aliju (1907-1987), Fazlić Muju, Gosto Ibrahim-ef, Husnić Muju (Brko), Isić Ibrahim-ef., Jelovac Ahmed-ef., Kebo Hasan-ef. (djed Ozrena Kebe), Krhan-Hadžić Muminagu, Krhan Halil-ef., Marić-Mrndžić Murad-ef., Memić Osman-ef., Maksumić Omera, Pekušić Halila, Ramić Mustafu, Trnovac Omera, Tule Halil-ef., Voljevica Hamida i Zlomužica Alija-ef, kao i mnoge druge.

Iz knjige saznajemo da je izgradnja osnovne škole u Podveležu trajala punih 20 godina, što se ponovilo i u slučaju izgradnje vjetroelektrana. Također, vrlo je zanimljiva činjenica da je jedan Podveležac bio kandidat za reisa pa nakon što je on tu ponudu više puta odbio, za reisa je izabran mostarac Ibrahim-ef. Fejić. Naime, radi se o kadiji Beširu Pintolu koji je deset godina službovao u Makedoniji prije Drugog svjetskog rata gdje je ostvario zavidne rezultate u afirmaciji tamošnje Islamske zajednice.

"Čovjeku je najljepše u prostorima gdje pogledu nije tijesno"

Akademik Fazlija Alikalfić je 25. aprila 1995. godine u povodu smrti Ahmed-ef. između ostalog napisao:

"Ahmed-ef. Smajkić je rođen u Podveležju, na kraškoj visoravni pod Velež planinom, gdje stoluju i smjenjuju se žega, suša i nesmiljena bura. To je grupacija muslimanskih sela nadomak Mostara, jednim krajem oslonjena na Mostar (Dobrč je, može se reći, mahala Mostara), drugim (Kokorina) dopire skoro do Nevesinja. Tegobe života u Podveležju Ahmed-ef. je zapamtio kroz svoje djetinjstvo i mladost. Svejedno, otac ga je poslao u Mostar, gdje je završio poznatu Koski Mehmed-pašinu medresu i stekao zvanje muallima. To je bilo mnogo i vrlo rijetko u to gluho doba. Vratio se u svoj kraj i u njemu na dužnosti proveo pola života. Ahmed-ef. je u prosvjetnom i društveno-političkom planu Podveležja ispisao najbolje stranice života. Ne znam čovjeka iz Podveležja koji je više učinio i više zaslužio za unapređenje svoga kraja. S Mostarom, u kojem je uvijek imao brojne prijatelje i poznanike, muslimane i nemuslimane, bio je tijesno i životno povezan. Dugo je bez prekida bio istaknuti član Sreskog vakufskog povjerenstva, zajedno s Husagom Čišićem, Dervom Grebom, kadijom Bešir-ef. Pintulom i drugim. Poslije Drugog svjetskog rata preselio se sa porodicom u Mostar.

U Narodnooslobodilačkoj borbi preko Podveležja su vodili skoro svi izlasci partizanskih boraca i mnoge najpovjerljivije veze Mostara s partizanskim jedinicama u šumi. Efendija Smajkić se u to teško i nezaboravno vrijeme također angažovao na brojnim zadacima i zaslužio neosporno društveno priznanje. Poslije oslobođenja (1945.) bio je jedno vrijeme potpredsjednik, a poslije načelnik za prosvjetu Sreskog NO Mostar. Nikada nije zaboravio ni svoju profesionalnu dužnost. Bio je imam u džamijama, najprije u Podveležju, a zatim u Gnojnicama, i na kraju u Mostaru. U proteklim decenijama poslije Drugog svjetskog rata, Podveležje se počelo mijenjati (škole, stanovi, putevi, zaposlenje itd.) nabolje. Iz kraja u kome do rata nije bilo ni osnovne škole (1946. prva otvorena) i školovali su se i izrasli mnogi domaći ljekari, profesori, pravnici, doktori nauka. U svim uspjesima i napretku cijelog kraja, ne bi bilo teško prepoznati i dio nesebičnog rada i nastojanja i Ahmeda Smajkića. Time se on još za života upisao u nezaboravne prijatelje i dobrotvore svoga kraja. Pamtit će ga po dobru neosporno i Mostar i Mostarci. Živio je časno i ovaj svijet napustio sa svjetlom na obrazu i vjerom u srcu".

Profesor Spahić u svoj recenziji vrlo slikovito opisuje svu težinu življenja sa oskudnim resursima u Podveležju, a s druge strane naglašava uspjeh Podveležaca u školovanju.

- Kada je u pitanju demografija u BiH, nema manjeg grada, u procentualnom smislu, od Stoca, sa više iškolovanih i ostvarenih pojedinaca, a od seoskih naselja to su Podveležje i Žepa - smatra prof. Spahić.

Drugi recezent knjige književnik Hadžem Hajdaravić se u svojoj recenziji osvrnuo na svoje životno iskustvo s hercegovačkim kršom i predrasudama koje je imao o Podveležju posebno ističući njihov slobodarski duh.

Hajdarevićeva rečenica "Čovjeku je najljepše u prostorima gdje pogledu nije tijesno" na najbolji način dočarava njegovu očaranost prirodnim ambijentom Podveležja, ali i otkriva kako reljef i geografski položaj utiče na ponašanje ljudi.

Nakon čitanja knjige i komparacije stanja uoči i tokom trostruke agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i poslijeratne obnove možemo izvući niz zaključaka. Podveležje i Podvelešci su pokazali svoju odanost i vrijednost i u vremenu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a zahvaljujući svojim uspješnim ljudima u politici, nauci, kulturi i ekonomiji Podveležje iz godine u godinu bilježi brojne investicije i uspješne projekte.

(Sanadin Voloder/Preporod.info)