Običnom gestom saosjećanja možete spasiti nečiji život

Uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) 10. septembar se obilježava kao Svjetski dan prevencije samoubistva. Više od 700 hiljada ljudi u svijetu godišnje izvrši samoubistvo, a procjenjuje se da to pokuša između deset i dvadeset miliona ljudi. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina u 2020. godini bilo je 411 samoubistava, što je više nego u prethodnoj, 2019. godini kada ih je zabilježeno 390. U 2021. godini u periodu januar-juni bilo je 118 smrtnih slučajeva, što je više za 32 slučaja u odnosu na isti period prošle godine.

- Jedan od prilično bizarnih problema s kojim se danas u Bosni i Hercegovini suočavamo ako samoubistvu pristupamo kao javnozdravstvenom izazovu jeste taj da zapravo ne znamo odgovor na pitanje koji su najčešći razlozi koji dovode do samoubistva. Naše statistike su jako oskudne, a možda nije naodmet podsjetiti da etimološki porijeklo riječi "statistika" stoji u jasnoj vezi s pojmom države. Kao što je krajnje pragmatično pitanje popisa stanovništva kod nas učinjeno poljem političkih natezanja između različitih struja, tako su, barem posljednjih godina, i svi uvidi u motive koji stoje u pozadini samoubistava u rukama policijskih agencija. Na individualnom planu to znači i da praktično npr. psihijatar tek iz medija možda sazna za takvu smrt svog pacijenta, ali na kolektivnom planu to znači da smo uskraćeni za bitne temelje planiranja ikakve ozbiljne strategije prevencije - kaže za Preporod.info psiholog Bojan Šošić.

Otuđenost čovjeka

Psiholog Šošič imao je priliku boraviti u sredinama gdje su, nakon što su npr. prepoznali da su mnoga samoubistva vezana s finansijskim pritiscima i nemogućnosti vraćanja kredita, države natjerale banke da ponesu dio društvene odgovornosti kroz ulaganje u programe prevencije. A mi jednostavno u mnogim slučajevima ne znamo. On ističe i da je kod nas veliki problem izrazito stigmatiziranje stanja koja mogu dovesti do samoubistva. Ta negativna slika u društvu mnoge sprečava da potraže pomoć kad još nije kasno.

- To je naročito izražen problem sa samoubistvima mladih osoba, čega i kod nas ima sve više. Možemo beskrajno spekulisati o porijeklu tih trendova, ali treba nam nešto više od toga da bismo stvarno činili ono što je potrebno da se smrt spriječi. A svaka za sebe je tragedija i pokreće lavinu drugih problema. Bilo da se radi o nevraćenom kreditu, porodičnim problemima, oboljenju, neprežaljenom gubitku ili ljubavnim jadima, sve to mora moći biti prepoznato na vrijeme i za pojedinca postavljeno u perspektivu koja nudi neki razboritiji izlaz - govori Šošić.

O ovom problemu nužno je što više govoriti i upozoravati na ovu opasnost. Mnogi ljudi misle, naglašava psiholog Šošić, da se pričanjem o samoubistvima na neki način reklamira ova pojava kao svojevrsno rješenje. Ali istraživanja pokazuju da nije tako.

- Ako se na odgovarajući način govori o ovoj problematici, otvara se mogućnost ljudima da prepoznaju da među njima ili bar dovoljno blizu njih ipak postoji neko ko može da ih sasluša i razumije kroz šta prolaze. A to je ogromno i neprocjenjivo. U današnjem vremenu opće otuđenosti čovjeka od čovjeka ovo je nažalost postalo luksuz. Prestali smo slušati druge, opterećeni smo vlastitim problemima i prečesto nipodaštavamo tuđe, naročito ako se radi o problemima mladih. Ne razumijemo da drugi možda vide stvari drugačije ili da njihovi resursi nisu tako stabilni kao naši – kaže Šošić i upozorava da se upravo to dešava kod ljudi koji razmišljaju o samoubistvu; njihovo viđenje svijeta postaje skučeno, do granice kada ne vide nadu ni izlaz.

Zato se tu mora uključiti neko drugi, savjetuje Šošić, ne nužno odmah ni profesionalac na polju zaštite mentalnog zdravlja.

- S druge strane, isto tako dobro znamo da prikazi konkretnih slučajeva samoubistva mogu poslužiti kao temelj za imitaciju. To je tzv. Verterov efekat i zato se insistira da mediji s posebnom pažnjom formulišu vijesti o samoubistvima. Za one koji su skloni takvom razmišljanju neki prikazi mogu stvoriti auru nečeg gotovo romantičnog u tome. A to jednostavno nije realno - govori Šošić.

Moramo podsjećati, naglašava, da način izvještavanja može doprinijeti nečijoj odluci da si oduzme život. To uključuje romantične predstave (nesretna ljubav), pojednostavljenja (svođenje razloga na samo jedan), neočekivanost (u slučaju poznatih osoba gdje se ovo javlja kao kontrast naizgled optimalnim životnim uvjetima), ali i formalne značajke vijesti – da li je spomenuta na naslovnoj strani, s velikim slogom, s fotografijom i slično.

Uticaj krize

Sigurno je da i krize poput aktuelne sa pandemijom utiču na povećanje broja samoubistava. Pitanje koje se nameće jeste kako se boriti protiv ove i sličnih kriza te kako sačuvati mentalno zdravlje.

- I epidemija španske gripe bila je udružena s povećanjem broja smrti zbog suicida, najvjerovatnije uslijed nagomilanih strahova, ali i smanjenja društvenih interakcija i integrisanosti zajednica. Međutim, po pravilu do ovoga dolazi kada je kriza već na zalasku. Tokom same krize, kao što je uostalom bio slučaj i s ratom, broj samoubistava se po pravilu tada smanjuje. U samom jeku kritičnih izazova ljudi ipak nalaze načine da mobilišu i lične resurse kojima raspolažu da se održe stabilnim, a obično postoje i nekakvi znaci da je okolina spremna da pruži dodatni oslonac onima koji su naročito pogođeni - ističe Šošić.

Međutim, upozorava psiholog Šošić, u nekom trenutku dolazi do iscrpljenja tih resursa i tada ovi efekti na planu mentalnog zdravlja, pa i samoubistva, počinju da se umnožavaju. Dosadašnje statistike iz razvijenih zemalja svijeta sada, u pandemiji COVID-19, idu u prilog ovome. Još uvijek nije registrovan značajan skok u broju samoubistava, ali to ne znači da ga neće biti. Naročito ako nas s nekim zakašnjenjem sustignu negativni ekonomski efekti ove krize. Zato se društvo mora pravovremeno organizovati odozgo prema dolje, da uspostavi mehanizme koji će ublažiti ovakav razvoj stvari, mišljenja je Šošić.

- A na individualnom planu mogli bismo reći da se pristupati zaštiti mentalnog zdravlja može upravo u svjetlu onoga što smo spomenuli o spoznajnoj skučenosti – ljudi treba da unaprijed grade svoje vidike tako da šire mogućnosti spoznaje svijeta oko sebe. Prije svega zaista slušajući druge ljude, „ulazeći u njihove cipele“ jer to prečesto bude nešto što prekasno počnemo da radimo. Ali i čitajući, po mogućnosti putujući. Treba živjeti aktivno, promišljajući. Mi nekad trivijaliziramo probleme u oblasti mentalnog zdravlja, a da zaista nemamo uvide u to kakav raspon iskustva ljudi zaista mogu da podnesu. Ja se nekad osjećam i privilegovano što kao psiholog mogu da sretnem ljude koji su prošli nezamislive strahote, a ipak hodaju uspravno i s nadom u budućnost. Takvi napori su nešto što se može učiti, usvajati, ali ne ako se prekasno počne - govori Šošić.

Društvo i pojedinac

Država i društvo u cjelini malo toga rade na prevenciji, na sprečavanju da osoba dođe do nauma da se ubije.

- Sramotno malo. Zar nije bar pola od onoga što vidimo u medijima da nam plasiraju oni koji se nameću kao lideri ili ih čak označavaju kao nekakvu "elitu", upravo "razvlačenje pameti" i "ubijanje želje za životom" kod svih nas? Retorika je osnovni instrument politike i na moralnom planu jednostavno moraju biti odgovorni prema tome koliko i prema konkretnijim potezima kao što su usmjeravanja investicija i slično - kaže Šošić ističući da je svako od nas dio društva i svako može dati svoj doprinos svakog dana da ovaj svijet bude makar mrvicu bolji nego juče, ali ipak moramo zahtijevati i da se s vrha daleko ozbiljnije pristupi izradi strategija i vrlo konkretnih koraka koji će pomoći da se smanji broj samoubistava. Život nema reprizu, i nema cijenu.

Svaki pojedinac može dati svoj doprinos u smanjenju ove pašasti. Čak i obična gesta saosjećanja može spasiti nečiji život. S time se slaže i psiholog Šošić.

- Apsolutno! Procjenjuje se da oko tri četvrtine onih koji razmišljaju o samoubistvu to nekome i kažu. Taj misaoni proces je po pravilu kolebljiv, ne dolazi se izravno do jasne odluke da život treba okončati. Postoji prostor da se djeluje preventivno i sasvim sigurno moramo gajiti društvo koje neće imati strah da postavlja pitanja i da sluša prije nego što bude prekasno. U suprotnom, ostaju nam gorčina i kajanje, a gubitak nečijeg života je nenadoknadiv i besmislen – kaže na kraju razgovora za Preporod.info psiholog Šošić.

(Alem Dedić/Preporod.info)