Afganistan - Srce Azije (Četvrti dio)

Piše: Prof.dr. Munir Drkić 

Herat - Biser Horasana

Herat je s više od pola miliona stanovnika danas treći grad po veličini u Afganistanu, poslije prijestolnice Kabula i Kandahara. Smješten je na sjeverozapadu zemlje, u blizini granice s Iranom, a zbog dugih i snažnih ekonomskih, kulturnih pa čak i porodičnih veza njegovih stanovnika sa susjednom državom često se kolokvijalno naziva i "Mali Iran". Herat je poznat i kao najliberalnija sredina u cijelome Afganistanu, a u posljednja dva desetljeća najavljivani su veliki infrastrukturni projekti koji su od ovoga grada trebali učiniti istinsko središte te regije, te mu vratiti barem dio izgubljenog sjaja. Međutim, rijetki od tih projekata su i realizirani.

Herat je jedini grad historijskih regija Horasana i Centralne Azije koji je sačuvao kontinuitet naseljenosti i ostao važno središte do naših dana. Drugim riječima, nije doživio tužnu sudbinu nekada velikih kulturnih središta poput Nišabura, Tusa, Belha, Merva, Sarahsa, Tirmiza i drugih. Ne zna se tačno kada je ovaj grad nastao, ali se pouzdano zna da je bio važno središte u periodu perzijskog Ahmemenidskog carstva od VI st. p.n.e. Aleksandar Makedonski izgradio je u ovome gradu oko 330. godine p.n.e. impozantnu tvrđavu, koja je kasnije više puta rušena i izgrađivana, a još uvijek predstavlja jednu od najljepših lokacija u gradu. Život i dugu tradiciju kulture Herat duguje najviše rijeci Hari-rud, po kojoj je i sam grad bio poznat po imenu Hari.

Grci su ga znali kao žitnicu Centralne Azije, a u narednim je stoljećima postao značajna stanica na Putu svile. Muslimani su ga osvojili sredinom VII stoljeća, kada postaje jedno od glavnih uporišta za dalje širenje političkog i kulturnog utjecaja prema istoku.

U klasičnom periodu islamske kulture Herat je postao stjecište velikog broja važnih ličnosti. U njegovoj okolini rodio se Tahir ibn Husein, glasoviti vojskovođa koji je odigrao ključnu ulogu u sukobu dvojice sinova abasidskog halife Haruna er-Rešida, Emina, čija je majka bila Arapkinja i Me'muna kojeg je rodila Iranka. Emin je na mjestu halife naslijedio oca, a Me'mun je na upravljanje dobio sve zemlje istočno od Bagdada. Prijestolnica mu je bila u Mervu. No, ubrzo je između braće izbio sukob, koji se završio tako što je Tahir ubio Emina, a na mjesto halife u Bagdad doveo njegovog brata Me'muna.

Me'mun je bio moćan halifa, a najpoznatiji je ostao po tome što je osnovao Kuću mudrosti, ustanovu u kojoj je ugostio naučnike s raznih strana svijeta, čija će naučna dostignuća i prevođenje najznačajnijih djela iz drugih kultura označiti početak islamskog zlatnoga doba. Međutim, bojao se jednog čovjeka – Tahira iz Herata – te ga je odredio za svoga nasljednika, upravitelja istočnih abasidskih zemalja. Tahira će naslijediti njegov sin i tako će nastati prva nasljedna vlast na tom prostoru, a arapska vlast više nikada neće biti uspostavljena u Horasanu.

Od učenih ljudi koji su živjeli u Heratu spomenut ću tek Abdullaha Ensarija, glasovitog sufiju iz XI stoljeća. Danas je nemoguće i zamisliti da je jedan autor istovremeno bio znameniti pravnik hanbelijskog mezheba, najkonzervativnijeg među četirima sunijskim pravnim školama, i čuveni sufijski mudrac, ali je upravo to bio Starac iz Herata. Njegov je mauzolej i danas jedno od najposjećenijih mjesta u ovome gradu.

Od važnih građevina iz seldžučkog perioda (XI st.) vrijedi spomenuti prelijepi most Malan na rijeci Hari-rud, a iz guridskog perioda (XII st.) impoznatna je Velika džamija, kasnije rušena i ponovo izgrađivana nekoliko puta. Naziva se još i Plava džamija, budući da je bogato dekorirana keramikom na kojoj dominiraju plava boja neba i bež boja pijeska. Te dvije boje simboliziraju dvije čovjekove strane – zemaljsku i nebesku – a ulaskom u džamiju čovjek ostavlja prizemne prohtjeve i okreće se nebeskome.

Mongoli predvođeni Džingis-kanom porušili su Herat 1221. godine, a jedan od poznatih naučnika na prijelazu iz XIII u XIV stoljeće, Hamdullah Mustavfi, zapisao je o gradu iz vremena prije Mongola sljedeće:

"Ako te neko upita koji je najljepši među gradovima, možeš mu slobodno reći da je to Herat. Jer, svijet je poput okeana, a oblast Horasana poput školjke u njemu. U sredini te školjke nalazi se Herat, Biser Horasana"

Oblast Horasana nikada neće vratiti na dostignuti nivo razvoja od prije Mongola, a tek će dva grada vratiti stari sjaj. Prvi je bio Semerkand, prijestolnica Timur-lenka, a drugi Herat, koji će puni procvat doživjeti tokom XV stoljeća, kada mu neće biti ravnoga od Kine na istoku do Anadolije na zapadu. Tolika je bila teritorija moćnog Timuridskog carstva. To će se desiti kada Timur-lenka naslijedi njegov sin Šahruh (vladao 1405–1447), veliki pokrovitelj nauke i vladar koji je konsolidirao golemo carstvo nakon brojnih osvajanja njegovoga oca. Šahruh je prvo bio upravitelj Herata, ali je nakon Timurove smrti i dolaska na vlast iz Semerkanda preselio u Herat.

Šahruh je imao ženu po imenu Gavharšad, a ona je na dvoru okupila brojne arhitekte i umjetnike. Dala je sagraditi Musallu, kompleks s džamijom, medresom, bibliotekom i njenim mauzolejem. Do danas je od tog kompleksa ostala tek jedna kupola i pet od izvornih devet minareta. Sve građevine koje je dala izgraditi Gavharšad krasilo je savršenstvo geometrijskih oblika, te naročito majstorski izrađena keramika u plavoj i bež boji.

Najslavnije doba Herat je prošao za vrijeme vladavine timuridskog sultana Huseina Bajkare (1469–1506). Bajkarin dvor bio je stjecište izvrsnih pjesnika, naučnika, muzičara i slikara minijaturista. Bratić ovoga sultana Babur, osnivač moćnog Mogulskog carstva u Indiji, posjetio je Herat prije Bajkarine smrti, a kasnije je o gradu napisao: "U cijelom naseljenom svijetu nije bilo grada kakav je bio Herat pod vlašću sultana Mirze Huseina. Horasan, a naročito Herat, vrvio je od učenih ljudi. Čega bi se god neki od njih prihvatio, nastojao je i uspijevao dostići savršenstvo u tome."

Husein Bajkara imao je na svome dvoru izuzetno učenog i dalekovidog vezira Ališira Navaija, koji je oko sebe okupio mnoge izvrsne ljude od pera i umjetnike. Najpoznatiji među njima bili su Abdurrahman Džami i Kemaluddin Behzad.

Džami je posljednji klasični perzijski autor, a njegova djela predstavljaju dostojan završetak jednog perioda posvemašne stvaralačke osebujnosti, zlatnog doba perzijske književnosti. Stekao je golemu popularnost još za vrijeme života, a njegovo su društvo tražili vladari, veziri i drugi moćni ljudi. Premda je posjedovao veliko bogatstvo, živio je skromno i nije se dodvoravao vladarima, kao što su činili pjesnici iz Gazne. Kao naučnik i pjesnik na glasu, 1472. godine krenuo je na putovanje s ciljem da obavi hadž. Na tom je putovanju ostao dvije godine. Kada je došao u Halep, dobio je bogate darove od osmanskog sultana Mehmeda Fatiha i poziv da se pridruži njegovom dvoru u Carigradu, ali je Džami odbio taj poziv. O Džamijevoj popularnosti u Osmanskom carstvu dovoljno govori činjenica da se danas samo u biblioteci kompleksa Sulejmanije čuva oko 1200 rukopisa njegovih djela.

U Tabrizu ga je na dvor pozvao moćni vladar dinastije Ak Kojunlu, Uzun Hasan, ali je pjesnik odbio i ovaj poziv te se vratio da ostatak života provede u Heratu. Više je volio društvo Ališira Navaija, sultana Huseina Bajkare te heratskih naučnika i umjetnika.

Kemaluddin Behzad najveći je perzijski slikar minijaturist. Veći dio života proveo je u Heratu i postao glavni predstavnik heratske škole minijaturnog slikarstva. Imao je mnogo učenika, a oni su njegov stil proširili zapadno u gradove Iranske visoravni poput Tabriza, Širaza i Isfahana, te istočno u gradove Indije. Unio je novu dinamičnost u prikazivanje likova, te posebno vješto kombinirao tople i hladne boje. Njegovi su učenici nastojali vjerno kopirati stil svoga učitelja, a kasniji minijaturisti često su vlastite minijature pripisivali Behzadu kako bi ih učinili poznatima.

Bajkara je bio posljednji timuridski vladar u Heratu, a grad 1506. godine osvajaju Uzbeci. Njih će brzo zamijeniti Safavidi, sljedeća moćna dinastija tog podneblja. Šah Ismail odvest će Behzada na dvor u Tabrizu, gdje će ovaj postati glavni minijaturist i upravitelj goleme carske biblioteke. Safavidi će prijetolonasljednike svoje dinastije slati da upravljaju Heratom i tako steknu neophodno iskustvo prije nego što počnu upravljati carstvom. U Heratu će se roditi najveći među safavidskim vladarima, šah Abbas Veliki, koji će od Isfahana učiniti jedan od najljepših gradova pod nebeskim svodom. Isfahan će preuzeti primat kao središte vlasti, ali će Safavidi još neko vrijeme Herat nazivati "najvećim među iranskim gradovima".

Herat je od XVI stoljeća prolazio uspone i padove, ali nikada više nije doživio slavu iz XV stoljeća.

(Preporod.info)