Afganistan - Srce Azije (Treći dio)

Piše: Prof. dr. Munir Drkić

Gazna – Nevjesta gradova

Grad Gazna (u Afganistanu Gazni, u prošlosti i Gaznin) nalazi se na putnom pravcu između dva velika centra u istočnom dijelu ove države, sjeverno od prijestolnice Kabula i južno Kandahara. Danas tuda prolazi autoput, a u prošlosti su ovom rutom krstarile kamile. Osim toga, Gazna je kapija iz pravca Horasana i Centralne Azije prema Indiji, zbog čega je oduvijek imala velik strateški značaj.

Danas je to grad s više od dvije stotine hiljada stanovnika, smješten na nadmorskoj visini od oko 2200 metara. Godine 2013. ISESCO (Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu islamskog svijeta) je proglasio Gaznu prijestolnicom islamske kulture u Aziji. Iako sigurnosna situacija nije dozvoljavala turistima posjete ovome gradu, ideja je bila da se svijetu predstavi ovo nekada blistavo središte političke moći, ali i stjecište naučnika, pjesnika i umjetnika.

Prije dolaska islama Gazna je bila središte budizma i zoroastrizma, a muslimanskim osvajačima odolijevala je veoma dugo. Tek je Jakub Lejs polovinom IX stoljeća uspio nametnuti islamske zakone i propise u ovome gradu. Međutim, Gazna je ostala relativno nepoznata još jedno stoljeće nakon toga.

Presudni momenat u historiji grada desio se kada ga je osvojio jedan od turkijskih robova koji su služili u samanidskoj vojsci sa središtem u Buhari po imenu Alptekin. Ovaj je turkijski rob uspostavio vlast u Gazni, a naruku mu je išlo to što je moć Samanida opadala prema kraju X stoljeća. Alptekina je zamijenio njegov zet Sebuktekin, a Sebuktekina njegov sin Mahmud. Mahmud se potpuno osamostalio u odnosu na Samanide i počeo iz Gazne osvajati jedan po jedan velike gradove Horasana. Po gradu iz kojeg je vladao, Mahmud je dobio ime Gaznevi, a njegova dinastija ime Gaznevidi. Ostale su dinastije uglavnom dobijale imena po svojim osnivačima ili njihovim precima.

Vrhunac razvoja Gazne poklapa se s vremenom vladavine Gaznevida, od druge polovine X do druge polivine XII stoljeća, ali su najbolje godine ovoga grada bile one u kojima je na čelu države bio Mahmud Gaznevi (997–1030).

Gaznevidska je država bila posebna. Ona se nije izdržavala od trgovine i ubiranja poreza na razmjenu robe duž Puta svile kao druge države tog vremena, već mnogo jednostavnijom strategijom – stalnim osvajanjima okolnih zemalja i ubiranjem ratnoga plijena. Primjenjujući takvu strategiju, Mahmud je početkom XI stoljeća od Gazne načinio jedan od najbogatijih gradova pod nebeskim svodom.

Nakon što je osvojio glavna središta Horasana i Transoksanije, okrenuo se prema istoku i svoje vojske usmjerio ka Indiji. Tako je teritorija Gaznevida ubrzo obuhvatala golema prostranstva od Reja i Hamadana na zapadu do rijeke Ind na istoku, te od rijeke Amu Darja na sjeveru do indijskog okeana na jugu. No, vlast je u tim prostranstvima bila kratkotrajna i neodrživa, a već je Mahmudov sin Mes'ud počeo gubiti zapadne dijelove od Seldžuka.

Mahmud je od Gazne nastojao učniti svjetsku prijestolnicu, što je zahtijevalo mnoge arhitektonske poduhvate. Njegova raskošna palača nije sačuvana do danas, ali su njeni opisi zapanjujući. Potom je izgradio veliku džamiju za šest hiljada klanjača, hipodrom nadahnut pričama o onome iz Konstantinopolja, visok i bogato ornamentiran minaret i učilište s golemom carskom bibliotekom.

Nedaleko od središta svoje vlasti dao je sagraditi prelijep mauzolej u kojem je kasnije ukopan. Na ulazu u mauzolej bila su postavljena izrazito bogato ukrašena vrata od cedrovog drveta s elegantnim natpisima u kufskom pismu, ljepša i od najljepših u Kairu, poznatijem središtu umjetnosti i arhitekture iz tog vremena. Britanski su vojnici ova vrata 1840. godine odnijeli u Indiju pod izgovorom da ih je Mahmud skinuo s jednog hinduskog hrama i odnio u Gaznu, što je bila laž. Jedini razlog preseljenja ovog vrijednog umjetničkog djela bio je taj što su se Britanci htjeli dodvoriti lokalnom hinduskom stanovništvu.

Osvajajući gradove Horasana, Mahmud je sa sobom u Gaznu nastojao dovesti što veći broj ljudi od pera. Mnogi su se od njih opirali, a najpoznatiji je po tome bio Ibn Sina, pa je Mahmud izdao naredbu da se on ubije. To mu nije uspjelo, ali je čuveni naučnik i ljekar živio u stalnom strahu do kraja života.

Međutim, jedan je veliki naučnik bez prisile i uvidjevši priliku za vlastiti napredak došao na Mahmudov dvor u Gazni. To je bio Ebu Rejhan Biruni, jedan od najpoznatijih muslimanskih naučnika i pravi polihistor: matematičar, astronom, filozof, jezikoslovac, historičar i geograf.

Biruni je već bio naučnik na glasu kada ga je Mahmud doveo u Gaznu. U tom će se gradu pripremati za dugačko putovanje u Indiju što će uslijediti u narednim godinama. Iako je imao skoro pedeset godina, počeo je učiti sanskrit kako bi što bolje razumio indijsku kulturu i civilizaciju. Njegova će Knjiga o Indiji postati preteča modernih antropoloških i socioloških istraživanja. Uvidjevši kako naučni metod mjerenja i eksperimentiranja nije primjeren u novim, društvenim istraživanjima, Biruni otkriva da će običaje i kulturu tog naroda najbolje opisati upoređujući ih s kulturom Grka, Arapa i Perzijanaca. Zahvaljujući takvom pristupu, Biruni u društvene i humanističke nauke uvodi komparativni metod, jedan od najrađe korištenih metoda u tim naukama do dana današnjeg. Birunijevi opisi Indije bili su daleko ispred njegovog vremena, a antropolozi im se još uvijek vraćaju.

Premda su bili turkijskoga porijekla, Gaznevidi su u službenoj korespondenciji upotrebljavali perzijski jezik. Njima čak pripadaju goleme zasluge za ekspanziju perzijskog jezika izvan granica njegovog govornog područja prema Indiji. Od njihovog će vremena perzijski ostati službeni jezik, jezik književnosti i jezik prestiža u Indiji sve do XIX stoljeća.

Vladar ne može biti veliki bez dobrog pjesnika, koji će njegovo ime ovjekovječiti i opisati njegovu slavu u stihovima i knjigama. Mahmud je stoga na dvoru u Gazni imao četiri stotine perzijskih pjesnika, barem tako navode klasični izvori. Ako je i četvrtina tog broja tačna, opet je mnogo.

Službenu titulu Kralja pjesnika nosio je Unsuri iz Belha, koji je spjevao mnoge panegirike, ali u perzijsku književnost uveo i romantične epove kroz spjev Vamik i Azra. Iako je po rangu bio ispod Unsurija, bolji pjesnik bio je Ferruhi Sistani, majstor nenadmašne lahkoće čija je elegija o Mahmudovoj smrti vjerovatno najljepša takva pjesma u perzijskoj književnoj tradiciji dugačkoj preko hiljadu godina. Na gaznevidskom je dvoru bilo još mnogo velikih pjesnika, ali je najveći tog vremena Mahmudovo ime ocrnio za sva vremena – Firdusi.

Firdusi, najveći epski pjesnik u perzijskoj književnosti, počeo je pisati svoju stihovanu historiju Irana po nagovoru perzijskih Samanida, ali je doživio njihovu propast. Stoga se okrenuo Mahmudu, nadajući se njegovoj podršci. Već pri prvom susretu naišao je na zavidne pjesnike koji su čuvali vlastiti status, ali se vratio u Tus, završio svoje djelo, spjevao panegirik Mahmudu i odnio Šahnamu u Gaznu, očekujući šezdeset hiljada zlatnika. Firdusi je pjevao o perzijskim junacima, a Mahmuda to nije previše zanimalo pa nije ispunio dato obećanje.

Ogorčen, Firdusi je krenuo nazad u Tus. Mahmud je čuo da je pjesnik nezadovoljan i poslao povorku s jednim slonom natovarenim sa šezdeset hiljada srebrenjaka.Povorka je sustigla pjesnikau Heratu. Priča kaže da se Firdusi, vidjevši srebrenjake umjesto zlatnika, strašno naljutio i, kako bi pokazao koliko mu je to važno, podijelio taj iznos između sluge u hamamu, prodavača šerbeta i čovjeka koji je vodio slona. Priča ne završava ni ovdje: Mahmud je naposljetku odlučio da nagradi pjesnika kako je obećao te je poslao zlatnike u Tus. Međutim, dok je na jednu kapiju grada ulazila povorka s blagom, mrtvo tijelo pjesnika iznosili su na drugu kapiju.

Priča o Mahmudu i Firdusiju jeste legenda i u njoj ima pretjerivanja, ali ona pokazuje da je pjesnik na kraju pobijedio vladara, te da je pero snažnije od sablje.

Slučaj je ostao duboko urezan u kolektivno pamćenje tog podneblja. Dva stoljeća poslije, Nizami Gendževi, autor najboljih romantičnih epova na perzijskom jeziku, svoje djelo Riznica tajni poslat će jednom lokalnom vladaru u Anadoliji. Vladarevi su savjetnici bili mišljenja da Nizami ne zaslužuje nagradu za to djelo, ali je vladar na to kazao: „Zar da pjesniku ne pošaljem zlatnike pa da ostanem upamćen kao Mahmud koji je iznevjerio Firdusija?!“

Bilo je sjaja u Gazni i poslije Mahmuda. Njegov sin Mes'ud također je bio pokrovitelj naučnika i pjesnika. Tokom XII stoljeća u Gazni je živio Sanaji Gaznevi, prvi veliki sufijski pjesnik u perzijskoj književnosti. Njegova pojava predstavlja najveću prekretnicu u perzijskoj književnosti: prvi je veliki majstor sufijske lirike i alegoriskih priča sa sufijskom tematikom. Rumi je kasnije pjevao da je Attar duša, a Sanaji oči njegove, te da je on sam krenuo njihovim stopama. Premda su neki drugi pjesnici danas poznatiji od Sanaija, njegova je poezija još za pjesnikovog života prepisivana i čitana od Kašgara u Kini do Halepa u Siriji. To dovoljno govori o njegovoj popularnosti.

Najreprezentativniji objekti u Gazni jesu dva minareta iz XII stoljeća. Visoki su dvadeset metara, izgrađeni su od opeke i ukrašeni brojnim kaligrafskim natpisima. Danas su konzervirani, ali im prijeti opasnost od urušavanja. Ovi minareti svjedoče o arhitektonskom umijeću iz perioda kada su nastali. Međutim, to su bile posljednje godine napretka ovoga grada.

Već je u XIV stoljeću čuveni arapski putopisac Ibn Batuta zapisao da je Gaznanekada bila blistava, ali da je veći dio grada u njegovo vrijeme bio porušen. Zabilježio je još da u njemu prevladava hladno vrijeme i da stanovnici zimi odlaze južnije u Kandahar.

Iznurena mnogim ratovima poslije toga, a posebno tokom posljednjih nekoliko desetljeća, nekadašnja Nevjesta gradova danas više liči oronuloj starici i čeka nekog novog Mahmuda.

(Preporod.info)