Šta otkriva grb porodice Čović?

Piše: Sanadin Voloder

Politika je profesija koja je često u raskoraku s naukom, posebno historijom, ali i zdravim razumom. Kad se politika pomiješa s nacionalizmom, šovinizmom, populizmom i drugim sličnim -izmima svjedočimo tragikomičnim događajima i odnosima u društvu.

S obzirom da politika trenutni interes stavlja na prvo mjesto, historija postaje nebitna. Potvrdu ove teze imali smo u Mostaru 19. augusta ove godine, na velikoj svečanosti, odnosno proslavi 65. rođendana Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH i dominantnog lidera među bh. Hrvatima.

Međutim, pažnju javnosti je privukao Milorad Dodik svojim dolaskom helikopterom na Bijeli Brijeg gdje igra onaj Zrinjski čiji navijači u nedavnom susretu  s Borcem u Banjoj Luci nisu mogli navijati sa šahovnicama.

Samo rođendansko slavlje ne bi bilo ni po čemu sporno da se za Čovića ne vežu brojni apsurdi. Mjesto proslave njegova rođendana je ljetnikovac u Ilićima (zapadno od Bijelog Brijega). Ilići uz Cim (više u djelima Hamze Hume) su mjesta gdje su bošnjačke ugledne i bogate porodice stoljećima imale svoje ljetnikovce, ali oni nisu mijenjali tok Radobolje kao što je to Čović uradio za potrebe izgradnje svoje hacijende.

Svoj 65. rođendan Čović je iskoristio da predstavi porodični grb kojeg je 14. juna ove godine „zaštitio“ u Registru obiteljskih grbova Heraldic arta u Rijeci.

Ovaj njegov potez neodoljivo podsjeća na urbicid kojeg je provela Herceg-Bosna kroz u Hagu presuđeni UZP na prostoru Bosne i Hercegovine s kojeg su protjerali Bošnjake, ali i Srbe. Da bi sebe predstavio u drugačijem svjetlu, nužno je izbrisati trag postojanja onih koji dokazuju činjenično stanje. Zbog toga je pod Herceg-Bosnom stradala sva bošnjačka, odnosno islamska arhitektura koja je nastajala stoljećima.

Huma Kosača - Bošnjakinja koja je spojila dva svijeta

S druge strane, u sportu, umjetnosti i nauci hercegovački Hrvati stalno pokušavaju predstaviti sebe kao jedine nasljednike srednjovjekovne tradicije Bosne i Hercegovine. Međutim, historijska istina je na strani Bošnjaka, što ću kroz primjer porodice Kosača vrlo slikovito pojasniti.

Huma-hatun (plemenita) Kosača je bila kćerka Ahmed-paše Hercegovića Kosače i princeze Hundi-hatun. Otac joj je dao ime po rodnom Humu. Njen djed s očeve strane bio je Herceg Stjepan Kosača, a s majčine sultan Bajazid II, a pradjedovi knez Vukac Kosača i sultan Mehmed Fatih. Nana s očeve strane bila je kneginja Barbara Bavarska, a s majčine Bulbul sultanija. Tetka sa očeve strane bila je Katarina Kosača, a s majčine princeza Seldžuka, majka Gazi Husrev-bega. Njen daidža je bio sultan Selim. Prvi rođaci: Ishak-beg Kotromanić, Katarina mlađa Kotromanić, Gazi Husrev-beg, Skender-beg Crnojević, sultan Sulejman...

Njena pojava u historiji iz današnje perspektive je posebna i krajnje simbolična, s obzirom na to da je bila prva bošnjačka plemkinja koja je rođena muslimanka. Ono što je posebno interesantno jeste da Huma Kosača objedinjuje u svojoj ličnosti evropsko plemićko porijeklo od strane oca i osmansko od strane majke, što je jedinstven slučaj u našoj historiji.

Huma Kosača udala se za Mehmed-bega Alibegovića s kojim je živjela do kraja života u Mostaru, gdje je podigla brojne vakufe. Imala je tri brata, od kojih je Ali-beg bio prvi bošnjački pjesnik na orijentalnim jezicima, a drugi brat, Ahmed, prvi bošnjački hafiz.

Kompleks niže vrijednosti hercegovačkih Hrvata

Ove činjenice su izuzetno svjesni bili mostarski Hrvati kad su godine 1905. u prostorijama Hrvatskog kulturnog društva Hrvoje u Mostaru, na čelu s profesorom Kuštrebom, osnovali "Đački športski klub", koji će 1912. godine prerast u "Gimnazijalni nogometni klub" Zrinjski.

Ime kluba po srednjovjekovnoj hrvatskoj plemićkoj porodici Zrinjski koja nema nikakve veze s Hercegovinom, ali su se dokazali u borbama s Osmanlijama, trebalo je vratiti samopouzdanje hercegovačkim Hrvatima koji su tad još uvijek uglavnom bili u kmetskom položaju.

Ako čujete komentatora da igrače Zrinjskog oslovljava "plemićima" nek znate da je to historijska šovinistička konstrukcija koja je svoju tamnu stranu prema drugom i drugačijem pokazala rušilačkim djelovanjem para-državne tvorevine Herceg-Bosne.

Ta politika je nastavljena kroz djelovanje HDZ-a i drugih hrvatskih stranaka uokvirenih u „udruženje građana“ pod nazivom Hrvatski narodni sabor, što je drugo ime za, u Hagu presuđenu na 111 godina, zločinačku Herceg-Bosnu i za nedosanjani san zvani „treći entitet“.

Na kraju da se vratimo Dodiku. Plemenski vođa Hrvata ne smatra ništa sporno u tome što upravo njegov najdraži gost sedmicama sprečavao upotrebu helikoptera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine za gašenje požara u njegovim čistim općinskim izbornim jedinicama. Očito da je veći interes u pitanju, a šuma će svakako opet narasti.

Saradnja bosanskih Srba i Hrvata je novija historijska pojava s obzirom da se vjekovima interesi njihovih „majki“ sudaraju upravo na području Bosne i Hercegovine. O tome imamo bolna svjedočenja iz Drugog svjetskog rata ali i ovog posljednjeg. Međusobni masovni zločini kao što su Prebilovci i Šurmanci gdje su Srbi ubijani ili selo Krnjeuša na tromeđi općina Bosanski Petrovac, Bihać i Bosanska Krupa gdje su Hrvati stradali od kame "ustanika" su primjeri brojnih sličnih međusobnih egzekucija. S druge strane u posljednjem ratu Bošnjaci su stradali zajedno s Hrvatima u Prijedoru, Mostaru ili sa Srbima u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu.

Destruktivna saradnja političkih predstavnika bosanskih Srba i Hrvata ima najteže posljedice upravo za one koji glasaju za njih, što se jasno vidi kroz njihovu demografsku eroziju prema "maticama" što je manje-više skrivena vanjska politika Hrvatske i Srbije.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.