Sugestije imamima i džematlijama

Dobronamjerna sugestija našim imamima

Svaki od imama mora biti svjestan da je za ispravnost namaza koji obavlja prvenstveno odgovoran on, te on samim tim snosi odgovornost, kako za svoj tako i za namaz onih koji za njim klanjaju.

Stoga imam mora voditi računa o svome ponašanju, bogobojaznosti, ispravnom učenju Kur’ana te ispravnom izvršavanju namaskih ruknova (teadililerkanu), skrušenosti (hušu’u) i umjerenosti u namazu.

Mnogo je hadisa koji govore o tome da će od namaza biti primljeno samo ono što je od namaza obavljeno skrušeno i s koncentracijom. Evo nekih od tih hadisa:

- Allah, dž.š., ne gleda u roba koji ne ispravi svoja leđa poslije ruku’a i između sedžde - stoji u hasen hadisu kojeg je zabilježio Ahmed.

Od uvjeta ispravnosti namaza je da klanjač lijepo i polahko obavlja ruku’ i sedžde, jer onaj koji žuri prilikom obavljanja namaza je poput onoga koji krade od svoga namaza. Na to ukazuju ovi hadisi:

- Najgori kradljivac je onaj koji krade od svoga namaza. Neko upita: „Kako to krade od svoga namaza?” „Ne upotpuni ruku’ i sedždu.”, odgovori Poslanik - navodi se u sahih hadisu, a zabilježili su ga Taberani u Evsatu, Ibn Hibban i Hakim.

- Neće biti primljen namaz čovjeku sve dok ne poravna leđa na ruku’u i sedždi - stoji u sahih hadisu, a zabilježili su ga Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i Ibn Hibban.

Posebno se zapaža nepotrebna i rizična žurba pojedinih imama u namazima u kojima se ne uči naglas, kao i prilikom obavljanja ruku’a i sedždi. Sve to ukazuje na nedostatak skrušenosti u namazu, koja može rezultitrati, ne daj Bože, neispravnošću namaza.

- Prvo što će nestati od ovoga ummeta je skrušenost u namazu, tako da nećeš vidjeti skrušenog čovjeka kako klanja - ističe se u hasen hadisu, a zabilježili su ga Taberani i Ibn Hibban.

- Zaista ponekad čovjek završi sa namazom a ne bude mu od njega upisano ništa osim njegova desetina, devetina, osmina, sedmina, šestina, petina, četvrtina, trećina ili polovina namaza - pomenuto je u sahih hadisu kojeg su zabilježili Ebu Davud, Nesai i Ibn Hibban.

Dakle, koliko se bilo koncentrisano mislima u namazu, toliko se ima od namaza.

Dobronamjerna sugestija našim džematlijama

Već smo spomenuli hadise u kojima nas Poslanik, s.a.v.s., upućuje da trebamo klanjati za svakim imamom, kako bismo očuvali zajednicu islamskog ummeta. Čak i ako nam se neke stvari ne sviđaju kod tog imama, trebamo znati da je naš namaz, ako Bog da, ispravan a da imam snosi odgovornost za eventualne greške ili propuste u namazu.

To znači ako imam pogriješi u namaskom vremenu ili bilo čemu drugom što se tiče namaza, džematlije imaju sevap i namaz im je ispravan, a imam je grešan.

- Imami će vam klanjati, pa ako to obave kako treba, imat ćete nagradu i vi i oni, a ako oni pogriješe, vi ćete imati sevap, a oni će snositi grijehe - navodi se u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Buharija.

Navedeni hadis se odnosi na klanjanje u određeno namasko vrijeme, ali i na sve drugo što se tiče zajedničkog obavljanja namaza.

- Ovaj hadis pobija mišljenje onih koji smatraju da neispravnost namaza od strane imama prelazi na one koji su klanjali za njim.“Muhelleb kaže: „Ovaj hadis ukazuje da je dozvoljeno klanjati za bogobojaznim imamom, a i za onim koji je grešnik, pogotovo ako bi se bojali njegova zla - kaže Ibnul-Munzir.

- Boriti se na Allahovom putu je vaša obaveza sa svakim pretpostavljenim, bio on dobročinitelj ili grešnik, pa makar činio i velike grijehe. Dužni ste da klanjate u džematu za svakim muslimanom, bio on dobročinitelj ili grešnik, pa makar činio i velike grijehe. Klanjati dženazu-namaz dužni ste svakom muslimanu, bio on dobročinitelj ili grešnik, pa makar činio i velike grijehe - stoji u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, a bilježi Bejheki u Šuabul-imanu.

Prenosi se također da je Hasan el-Basri upitan o klanjanju za imamom koji čini neke novotarije (bid’ate), pa je rekao: „Ti za njim klanjaj, a on je odgovoran za svoju novotariju.“

Ovu predaju je Buharija spomenuo u poglavlju „Klanjanje za imamom koji kod sebe ima neku novotariju“.

Na istom mjestu Buharija bilježi da je Ubejdullah ibn Adijj ibn Hijar došao kod Osmana, r.a., kada je bio opkoljen od strane onih koji su unosili smutnju i razdor u islamskom društvu. On ga je tada upitao: „Ti si naš imam a zapao si u situaciju u koju si već zapao, nama kao imam klanja neki čovjek koji je upleten u ovu smutnju, pa se mi, klanjajući za njim nelagodno osjećamo, pa šta da radimo?“ Osman mu odgovori: „Namaz je nešto najbolje što ljudi mogu obavljati, pa ako ljudi čine dobro, čini ga i ti sa njima, a ako oni čine loše, ti se kloni njihovih loših djela.“

Poznat je slučaj ashaba Ebu Seida el-Hudrija sa Mervanom, Mauvijinim namjesnikom u Medini, koji je htio da bajramsku hutbu održi prije klanjanja bajram-namaza, kako bi natjerao ljude da slušaju njegovu hutbu. S obzirom da slušanje hutbe nije vadžib, po mišljenju nekih učenjaka, ljudi bi se razilazili odmah nakon namaza i ne bi slušali hutbu. Ovaj namjesnik je na ovaj način htio natjerati ljude da slušaju hutbu. Ebu Seid ga je upozorio i rekao mu da je ispravno da se prvo klanja bajram-namaz, pa se onda drži hutba. Mervan se na to oglušio i uradio je onako kako je naumio. (Buharija)

Ne spominje se da je ovaj poznati ashab napustio džemat, nego je, nakon što je izvršio svoju obavezu, ukazivanja na grešku, ostao i klanjao bajram-namaz onako kako je to Mervan učinio.

Ove primjere sam naveo da ukažem na situacije u kojima su se nalazili ashabi i tabi’ini, koji su prisustvovali ovim događajima a ni za jednog se ne kaže da je napustio namaz i da nije klanjao za imamom, niti da je ponovo klanjao dotični namaz. Kod nas se, pak, nekada zbog nebitne sitnice prigovara imamu, njegovom vjerovanju (akaidu), o njemu se svašta priča, pa to sve uzimamo kao opravdanje da za njim ne klanjamo. Ako su ashabi, r.a., sve ove postupke tolerisali i za tim ljudima klanjali, želeći na taj način da očuvaju džemat i zajednicu, kako mi sebi onda uzimamo za pravo da ne klanjamo za našim zvaničnim imamima.

- Ko kod svoga emira (pretpostavljenog) vidi nešto što ne valja, neka se strpi (osaburi), jer ko god napusti zajednicu (džemat) koliko je jedan pedalj, pa tako umre, umro je džahilijetskom smrću - navedeno je u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Abbas, r.a., a bilježi Buharija.

Cijeli tekst je dostupan u printanom i digitalnom izdanju Preporoda.

(Fuad Sedić/IIN Preporod)