Afganistan - Srce Azije (Drugi dio)

Ostaci Džamije devet kupola.jpg - Afganistan - Srce Azije (Drugi dio)
Foto: Ostaci Džamije devet kupola

Piše: Prof.dr. Munir Drkić 

Belh -  Majka gradova                            

Prije nekoliko godina jedan od mojih iranskih prijatelja hvalio se da se, otkada postoje zapisi o ljudskoj civilizaciji, zna za postojanje triju gradova iz njegove kulture. Od zapada ka istoku, to su današnji Hamadan a nekadašnja Ekbatana, prijestolnica drevne Medije, zatim Rej, danas južno predgrađe Teherana i prostor na kojem je neprekinuta kulturna aktivnost zabilježena sedam hiljada godina, te konačno Bakhtar, u grčkim izvorima Bactra, a u islamskim Belh (Balkh) na sjeveroistoku današnjega Afganistana.

Provjeravajući ovu tvrdnju naišao sam na podatak da je Belh čak najstariji grad na svijetu. Iako je takve navode praktično nemoguće dokazati, oni zorno svjedoče o tome da je Belh drevno kulturno žarište Centralne Azije.

Danas su od Belha ostale samo ruševine i poneki spomenik da podsjeća na slavnu prošlost, a ta je prošlost bila dugačka i sjajna.

Kao jedno od prvih naselja koja su izgradila indo-iranska plemena prije nekoliko hiljada godina, ovaj će grad stoljećima važiti kao jedno od najznačajnijih središta kasnijih perzijskih carstava. Prvi veliki perzijski vladar, Kir Veliki, osvojio ga je u VI st. p.n.e. te od njega načinio sjedište svoje dvanaeste satrapije i bazu za dalja osvajanja u pravcu Centralne Azije i istoka. Kasnije će ga osvojiti Aleksandar Makedonski, a u Belhu će se oženiti sogdijskom princezom Roxanom (perz. Rakhšana, Roušanak), tragajući za spajanjem dviju plemenitih loza – grčkom i iranskom – kako bi zavladao cijelim svijetom.

Nakon Grka će nastati Grčko-Baktrijsko carstvo, koje će ostaviti dubok trag u kulturi i civilizaciji Centralne Azije. U Belhu će polovinom VII st. utočište potražiti i posljednji perzijski vladar iz dinastije Sasanida (vladali od III do VII st.), Jezdegird III, bježeći pred muslimanskom vojskom. Dugo je Belh odolijevao arapskim osvajačima, ali je naposljetku osvojen, a perzijski vladar u njemu ubijen. Tako je padom ovoga grada ustvari tek formalno okončnan period vladavine Sasanida, iako Belh nije bio prijestolnica Sasanida. Zbog njegove dugačke i slavne prošlosti, Arapi su Belh prozvali Umm el-Bilad – Majkom gradova.

Premda je prije dolaska islama ovaj grad slovio za važno središte trgovine i kulture, ali i različitih religija, islamizacija nije zaustavila njegov razvoj. Belh je možda i najbolji primjer kontinuiteta koji je uvažavala islamska kultura i civilizacija. Navest ću dva primjera za to.

Primjer prvi: U blizini Belha nalazio se veoma značajan budistički manastir Nawa Vihara (na današnjem perzijskom dari "Naw-Bahar – Novo Proljeće"), a njegov je glavni svećenik nosio titulu Barmak. Potomci jednoga od tih svećenika uzet će to ime – Barmaki – i proslaviti ga širom islamskoga svijeta. Naime, Barmakov sin Halid (705–782) postao je vezir moćne abasidske države sa sjedištem u Bagdadu. No, više od toga, Halid je utemeljio pravu vezirsku dinastiju: nakon što je sam služio dvojici halifa, njegov sin Jahja također je bio vezir, ali i učitelj najvećem među njima, Harunu er-Rešidu. Jahju su na viskoj poziciji naslijedila njegova dvojica sinova Džafer i Fadl.

Pobojavši se za opstojnost vlastite dinastije, Harun er-Rešid odlučio se obračunati s porodicom Barmakida, koja je prema bogatstvu i utjecaju prijetila da svrgne same Abaside. No, utjecaj Barmakida obilježio je čitav jedan period u islamskom svijetu. Ova je umna porodica iz Belha najzaslužnija za izrastanje nove društvene klase u Bagdadu pod imenom ljudi pera (ehl el-kalem), Barmakidi su dali sagraditi prvu tvornicu papira u Bagdadu, što je značilo mnogo brži razvoj pismenosti i nauke, te su prvi počeli ukrašavati džamije lampama tokom mjeseca ramazana, a ta je praksa zadržana širom islamskoga svijeta do danas. Barmakidi su porodično imali duge vratove, a nakon njih je ostala moda da se nose dugi okovratnici. Toliki je bio utjecaj porodice iz Belha.

Primjer drugi: Na mjestu budističkog hrama Naw Bahar u blizini Belha, u kojem su služili Barmakidi, potkraj VIII stoljeća izgrađena je Džamija s devet kupola. Ova je džamija bila pravo remek-djelo: ukrašena plavim kamenom lapisom i prošarana bogatim dekoracijama različitih boja. Iznutra je izgledala kao džennetska bašča s otvorenim pogledom iz dvorišta prema nebu i devet kupola ukrašenih plavom i bijelom bojom. Danas su od nje ostala svega tri stuba. Koliko je ova građevina važna najbolje pokazuje činjenica da istraživanje njenih ostataka posljednjih godina mijenja paradigmu proučavanja utjecaja u gradnji džamija.

Naime, raniji su istraživači vjerovali da je ova džamija izgrađena po uzoru na druge velike džamije, ali njena nedavno otkrivena starost otvara mogućnost da je utjecaj bio suprotnoga smjera – iz Afganistana prema Bagdadu i drugim velikim gradovima islamskoga svijeta. Džamija s devet kupola srušena je početkom XIII stoljeća u naletu mongolskih hordi, a šezdesetih godina XX stoljeća neki njeni dijelovi otkriveni su sasvim slučajno. Danas se ubraja u stotinu najznačajnijih spomenika na svijetu kojima prijeti nestanak.

Ova i druge građevine u Belhu najposjećenije su bile tokom IX i X stoljeća, kada je grad bio pod vlašću dinastije Samanida. Samanidi su potomci jednoga od stanovnika Belha po imenu Saman-hoda; oni će prijestolnicu izmjestiti u Buharu, ali će Belh tokom njihove vladavine postati jedan od najvećih gradova velikog Horasana. U to su vrijeme postojala dva glavna kraka čuvenog Puta svile iz pravca Kine preko Centralne Azije – jedan je vodio sjeverno preko Semerkanda i Buhare, a drugi južnije preko Belha. Trgovina će pomoći stanovnicima Belha da akumuliraju golema bogatstva, a ta će bogatstva oni koristiti za razvoj nauke i promoviranje humanističkih vrijednosti.

Dirhemi posljednjeg emira Belha (1220).jpg - Afganistan - Srce Azije (Drugi dio)
Foto: Dirhemi posljednjeg emira Belha (1220)

Tako će Belh, uz Buharu, Semerkand i Nišabur, postati jedan od četiriju najznačajnijih istočnih gradova u klasičnom periodu islama. Samanidi su pak ostali do danas poznati kao vladajuća dinastija koja je sačuvala najbolji glas među narodom, zahvaljujući svojoj mudroj podršci halifama u Bagdadu, vještim upravljanjem prostorom kojim su vladali, rijetko viđenom vjerskom i etničkom tolerancijom, iznimnim poštovanjem prema nauci i ljudima od pera, te ponajviše ogromnim prihodima od trgovine što je cvjetala duž Puta svile.

Belh je najpoznatiji po velikim ljudima što su se u njemu rodili i živjeli, te po drugima koji su iz tog grada potekli. Velikih sinova i kćeri Belha bilo je u nauci, upravljanju državom, ali i književnosti i sufizmu. Tako je u VIII stoljeću u ovome gradu živio poznati sufija Ibrahim Edhem. Prije nego što se predao duhovnom traganju, Ibrahim Edhem bio je vladar Belha. Postoji nekoliko pripovijesti o razlozima zbog kojih je napustio vlast i krenuo na put duhovnoga usavršavanja. Sve su te pripovijesti vjerovatno izmišljene, ali su svejedno zanimljive i poučne. Jedna kaže da je Ibrahim jedne večeri ležao u svom ljetnikovcu kada je začuo da neko hoda po krovu njegove kuće. Upitao je ko je gore, te čuo čovjeka kako govori da je siromah (derviš) koji je izgubio kamilu u pustinji pa je sada traži. Ibrahim se nasmijao na te riječi i derviša nazvao glupakom, na što je dobio pitanje: „Ko će prije naći ono što traži: ja kamilu usred noći na krovu tvoje kuće ili ti svoga Gospodara u svome krevetu?“

Iz Belha je porijeklom Ebu Zejd Belhi, muslimanski polihistor IX stoljeća: matematičar, geograf, psiholog, filozof i ljekar. Ovaj je naučnik prvi ukazao na važnost mentalnog zdravlja. U poznatom djelu pod naslovom Dobrobiti tijela i duša uspješno je raspravljao o bolestima duše i tijela, kritizirajući ljekare svoga vremena zato što su isuviše naglašavali bolesti tijela a premalo bolesti uma i duše. Dostignuća Ebu Zejda nisu bila nimalo manja ni u geografiji, budući da je po njemu nazvana posebna škola mapiranja Zemlje. Međutim, Ebu Zejda će u X i početkom XI stoljeća zasjeniti vjerovatno najpoznatiji među muslimanskim naučnicima, glasoviti Ibn Sina (na Zapadu poznat pod imenom Avicenna). Ibn Sinina su djela iz medicine, filozofije i drugih naučnih disciplina stoljećima bila udžbenici širom muslimanskoga svijeta, a njegovo najpoznatije medicinsko djelo, el-Kanun, bilo je jednako čitano i na Istoku i na Zapadu. I danas je poznat na svim stranama svijeta, posebno među stručnjacima iz medicine. Manje je, međutim, poznato da je Ibn Sinin otac odselio iz Belha u Buharu, gdje se čuveni naučnik rodio i stasao.

Pored svega nabrojanog, Belh je i kolijevka klasične perzijske književnosti, grad koji je dao najviše pjesnika i pisaca na perzijskom jeziku. Naročito je u vremenu Samanida bila povoljna društvena klima za bavljenje pisanom riječju, a brojni majstori pera pojavili su se tokom X stoljeća. Ovdje ću se zadovoljiti tek pomenom nekih među njima: Ebu Šekur Belhi, jedan od prvih lirskih pjesnika i pjesnika koji su pisali poeziju prema uzusima arapske metrike, njegov savremenik Šehid Belhi, jednako vješt u stihu, zatim Ebu el-Muejjed Belhi, autor jedne od prvih šahnama (knjiga o vladarima i junacima) te prvi autor koji je u stihu opjevao priču o Jusufu i Zulejhi, te mnogi drugi. Posebno mjesto među njima pripada jednoj ženi, Rabiji Belhi (ili Kizdari), prvoj istaknutoj pjesnikinji na perzijskom jeziku. Od Rabijine poezije nije sačuvano mnogo, ali i to malo dovoljno govori o raskoši pjesničkoga talenta ove kćeri jednog od arapskih velikana što su se naselili u Belhu i njegovoj okolini. U XI stoljeću iz Belha će izaći jedan od najvećih panegiričara, Unsuri Belhi, kojeg ću ukratko opisati u sljedećem nastavku ovoga feljtona jer više pripada Gazni, te jedan od najvećih putopisaca, filozofa i pjesnika vjerske poezije u isto vrijeme, Nasir Husrev, istinski građanin svijeta kakvi će se pojaviti možda tek u XX stoljeću. Čitajući njegov Putopis, čitatelj kao da hodi svim gradovima i zemljama u XI stoljeću – od Belha do Kaira i Mekke i nazad. U XII će stoljeću u Belhu živjeti sjajni Sanaji Gaznevi, prvi veliki sufijski pjesnik u perzijskoj književnosti (i o njemu ću pisati sljedeći put), i Enveri Ebiverdi, najveći majstor kaside u klasičnoj perzijskoj književnosti.

Najpoznatiji među svim sinovima Belha bio je Mevlana Dželaluddin Rumi. Rumi se rodio u Belhu 1207. godine, ali je u djetinjstvu njegova porodica bila prisiljena da se odseli iz ovoga grada. Rumijev otac Behauddin Veled, i sam veliki naučnik i dobro poznata ličnost svoga vremena, iz Belha je pod prijetnjom mongolskih napada krenuo prema zapadu i skrasio se u srcu Anadolije, u najvećem i najpoznatijem gradu tog podneblja, Konji.

Tako će Mevlana od Belha proputovati preko 4000 kilometara i u Konji naći svoj dom; tu će napisati svoja djela i naslijeđe; to će naslijeđe nastaviti Mevlanina putovanja prema istoku i zapadu islamskoga svijeta u stoljećima što će uslijediti. Na početku XXI stoljeća Rumijeva poezija postaje istinski globalni fenomen, a njegova djela najčitanija u Sjevernoj Americi i drugdje. Rumi je postao to što danas jeste velikim dijelom i zbog toga što je potekao iz metropole kakva je u tom vremenu bila Belh.

Vjerovatni ostaci kuće u kojoj je rođen Dželaluddin Rumi.jpg - Afganistan - Srce Azije (Drugi dio)
Foto: Vjerovatni ostaci kuće u kojoj je rođen Dželaluddin Rumi

Nakon što su ga porušili Mongoli 1220. godine, Belh više nikada nije povratio svoj stari sjaj, koji je ostao samo u starim knjigama i usmenim predajama što se i danas prenose među ljudima Centralne Azije. Morao je biti zaista poseban ako se s velikim pijetetom spominje skoro hiljadu godina poslije. Međutim, i na vrhuncu svoje slave znao je zaostajati za jednim drugim gradom, gradom poznatim pod imenom Nevjesta gradova.

(Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti