Afganistan - Srce Azije (Prvi dio)

Piše: Prof.dr. Munir Drkić 

Već nekoliko desetljeća Afganistan je u svijetu poznat kao primjer nesretne zemlje, pogođene stalnim sukobima i ratovima koji iza sebe ostavljaju pustoš i siromaštvo. Posljedice tih sukoba jesu zaostalost i zla kob što su se nadvile nad ovom muslimanskom zemljom. Posljednjih nekoliko sedmica Afganistan je - kao nikad ranije! – ponovo u fokusu svjetskih medija, kao da čitav svijet strepi pred novim vladarima, talibanskim režimom, poučen iskustvima njihove vladavine od prije dva stoljeća.

Afganistan je izuzetno važan u geopolitičkom smislu; ta je država ključ za ulazak u nekoliko veoma važnih regija: Centralne Azije sa sjevera, Zapadne Azije (Bliskog Istoka) sa zapada i Južne Azije s istoka i juga ove zemlje.

Zbog toga se naziva "raskrsnicom Azije" ili "srcem Azije". No, cilj mi nije pisati o geopolitičkom značaju Afganistana, a posebno ne o vojno-političkim sukobima i previranjima. Ponukan negativnim vijestima koje sustižu jedna drugu, želim ovu zemlju predstaviti iz drugoga ugla - kao kolijevku kulture, raskrsnicu civilizacija i stjecište brojnih naučnika, pjesnika i umjetnika.

Besjedu o Afganistanu započet ću kratkim uvodom o imenu zemlje i njenim osnovnim karakteristikama, a potom ću je bazirati na velikim gradovima i slavnim ličnostima što su u njima rođene ili živjele u prošlosti. Opisat ću četiri grada u četiri nastavka: Zarang na zapadu, Gaznu na istoku, Belh na sjeveru i Herat na sjeverozapadu ove zemlje. Time želim pokazati da su kultura i pismenost cvjetali u svim dijelovima Afganistana tokom čitavog jednog milenija, kada je ovaj prostor bio pokretačka snaga razvoja i središte kulturne aktivnosti islamskoga svijeta.

Ime, stanovništvo, jezici

Riječ Afganistan sastoji se od imenice Afgan i sufiksa -stan. Afgan je vjerovatno varijanta staroiranske riječi asvakan u značenju „konjanici, jahači“, dok sufiks -stan označava mjesto. U prošlosti se riječju Afgan referiralo na Paštune, jednu od dviju najznačajnijih etničkih skupina ovoga prostora. Prema tome, Afganistan znači „zemlja Afgana“, odnosno „zemlja Paštuna“. Prvi se put Afgan u tom značenju spominje u knjizi Granice svijeta od Istoka do Zapada, prvom djelu iz geografije napisanom tokom X stoljeća na perzijskom jeziku. Od XIV stoljeća ova je riječ u češćoj upotrebi. Sama država ovim imenom službeno se naziva od 1923. godine.

Premda ne postoje precizni podaci, pretpostavlja se da u Afganistanu živi oko 40 miliona stanovnika. Najbrojnija je etnička skupina Paštuna, čiji je maternji jezik paštu a slijede ih perzofoni Tadžici i Hazare, te turkijski Uzbeci. Stanovništvo je skoro stoprocentno muslimansko, a dominatan je sunijski islam hanefijske pravne sljedbe. Službeni jezici su dari (termin kojim se označavaju dijalekti perzijskog jezika u Afganistanu) i paštu, iranski jezik kojim se govori i u pojedinim dijelovima Pakistana. Iako su Paštuni najbrojnija etnička skupina, perzijski dari slovi kao prvi jezik koji govori većina stanovništva države. Razloge povlaštenog statusa perzijskog jezika treba tražiti u dugačkoj tradiciji pismenosti na tom jeziku i bogatoj tradiciji klasične perzijske književnosti.

Afganistan je pretežno planinska zemlja, a njome dominira planinski lanac Hindukuš. Tlo je uglavnom suho, premda ni rijeke koje teku tim područjem nisu malobrojne. Ustvari, najveći gradovi nastali su na obalama tih rijeka. Geografski, ali i historijski, zemlja je podijeljena na sjeverni dio, koji je obuhvatao značajne dijelove glasovite regije Horasana, i južni dio, Sistan, koji dijeli s današnjim Iranom i Pakistanom. Gradovi Horasana – Zemlje izlazećeg Sunca – nalazili su se na čuvenom Putu svile, zbog čega su rano akumulirali velika bogatstva te su od davnina bili značajna središta nauke, umjetnosti i kulture. U klasičnom periodu islama, ti gradovi nisu zaostajali za Bagdadom, Kairom, Damaskom i Kordobom. Ovom zemljom vladala su velika carstva, od perzijskih Ahemenida, preko Aleksandra Makedonskog, njegovih grčkih nasljednika i drugih carstava na Putu svile, do ponovo perzijskih Sasanida. Polovinom VII stoljeća, nakon pada Sasanidskog carstva, na prostor Afganistana dolaze Arapi koji sa sobom postepeno donose islam. Brojne muslimanske vladare domaćeg i stranog porijekla zamijenit će britanski i ruski osvajači u XIX i XX stoljeću. Mnoga su carstva tako željela vladati ovim prostorima, ali je rijetkima to zaista i uspijevalo. Ipak, naučna i kulturna aktivnost odvijale su se nesmetano tokom mnogih minulih stoljeća. Pripovijest počinje u Zarangu, prvoj prijestolnici nakon dolaska islama.

Zarang – od bastiona haridžija do uporišta perzijskog jezika

Prva dva grada osvojena od Arapa bili su Herat na sjeveroistoku i Zarang (ili Zarandž) južno od njega, u blizini današnje granice s Iranom. Dalje je na istok širenje islama i arapskog utjecaja išlo mnogo sporije, a često će u budućnosti prostor Horasana biti poprište ustanaka i pobuna protiv arapske vlasti. Jedan ustanak polovinom VIII stoljeća za posljedicu je imao svrgavanje Umajada i dolazak na vlast Abasida. Jedno od najznačajnijih obilježja abasidskog perioda bit će prodor perzijskog utjecaja u organizaciji države, državne uprave, ali i nauci, kulturi i umjetnosti. O tom ću utjecaju napisati nešto više u nastavku ovoga feljtona.

Iako je oblast Horasana poznata po mnogim važnim gradovima i glasovitim ličnostima islamske kulture i civilizacije, jedan je zaboravljeni grad u Sistanu – na jugu – stekao slavu prije sjevernih metropola. Prostor nekadašnjega Sistana danas je pusta zemlja izmorena stalnim vjetrovima, a njome protiče tek rijeka Helmand, koja na istoku teče do Kandahara. Danas tim prostorom dominiraju trgovci drogom, ali legende kažu da su nekada njome hodili epski heroji. Jedan od njih bio je Zal, prema legendi praotac svih iranskih (Pridjev iranski u ovom serijalu upotrebljavam u njegovom općem, a ne političkom određenju. Perzijski je tako jedan od iranskih jezika, Perzijanci i Paštuni spadaju u iranske narode, iako ne žive svi na prostoru današnje države Iran) vladajućih dinastija. Zalov je sin pak bio najslavniji među svim iranskim herojima, Rustem. Osim što ga prati najveća slava, Rustem je iskusio i najveću nesreću time što je u neposrednoj borbi, ne znajući protiv koga se bori, ubio vlastitoga sina Suhraba. Svi su oni, kao i brojni drugi sistanski junaci, opjevani u najvećem epu na perzijskom jeziku, Firdusijevoj Šahnami. Područjem Sistana krajem XIX stoljeća prolazio je budući britanski vicekralj Indije, Lord Curzon, koji je tom prilikom zapisao da nigdje na svijetu ne postoji tako mnogo ostataka brojnih starih civilizacija. Danas je to tek zapis o onome čega više nema.

Prva prijestolnica Sistana nakon dolaska islama bio je Zarang. Ovaj je grad rano stekao glas središta pobunjenika, budući da su ga kao važno uporište zauzele haridžije, sekta nastala iz sukoba Alije ibn Ebi Taliba i Muavije, rodonačelnika dinastije Umajada. Haridžije će pobijediti kovač po imenu Jakub Lejs, i to tek polovinom IX stoljeća. Premda je i sam u početku bio sljedbenik haridžijskog pokreta, brzo mu se usprotivio i zauzeo Zarang, a odatle vlast proširio i na neke gradove Horasana, svrgnuvši tako s vlasti Tahiride, prvu vladajuću dinastiju iranskoga porijekla. Jakub je ostao zapamćen po jednom važnom događaju. Naime, nakon jedne od njegovih pobjeda okupljeni pjesnici počeli su mu nizati hvalospjeve, prema običaju na arapskom jeziku. Kako Jakub nije znao arapski, usprotivio se riječima: „Zašto treba zboriti nešto što ja ne razumijem?“ Te je riječi spremno dočekao jedan od njegovih dvorjana po imenu Muhammed ibn Vasif i spjevao mu panegirik na perzijskom jeziku. Iako su zabilježeni neki primjeri poezije na perzijskom jeziku i prije ovoga, događaj na dvoru Jakuba Lejsa smatra se prekretnicom u vraćanju perzijskog jezika u službenu upotrebu nakon dva stoljeća dominacije arapskoga. A to se nije desilo u Iranu, kako bi mogli pretpostaviti neupućeni, već na zapadu današnjega Afganistana.

Jezik na kojem je panegirik spjevan prozvan je perzijskim jezikom dvorova, s obzirom na to da se počeo njegovati na dvorovima i drugih lokalnih vladara nakon Jakuba. U Afganistanu se taj jezik i danas naziva istim imenom – dari. U narednim će stoljećima taj jezik postati drugi jezik islamske kulture, a pismenost će se na njemu razvijati na golemom prostoru od Kine i Indije na istoku do Balkana na zapadu.

Budući da je Jakub bio kovač (ar. Saffar), njegova dinastija nosi ime Safaridi. Jakub je bio ozbiljan takmac i samome halifi u Bagdadu, o čemu će kasnije pisati nadaleko poznati Nizamulmulk u djelu o upravljanju državom pod naslovom Sijasetnama. No, vlast Safarida nije potrajala. Od Jakubovih nasljednika vrijedi spomenuti tek brata mu Amra. Tako je i Zarang s propašću Safarida ubrzo zaboravljen, a politička moć, te s njom i naučna dostignuća i velika književna djela, preselili su se na sjever, u gradove Horasana. Safaride će s trona skinuti dinastija Samanida, koja će vladajući iz Buhare u današnjem Uzbekistanu preporoditi Horasan i Transoksaniju. Tu će biti izgrađeni veliki gradovi poput Buhare, Semerkanda, Merva i Tusa, a u njima će se nastaniti najveći umovi muslimanskoga svijeta, poput Ibn Sine i Birunija. Preporod će doživjeti perzijski dari jezik, na kojem će tokom X stoljeća nastajati kolosalna djela u prozi i poeziji. Manje je, međutim, poznato da su i Samanidi porijeklom iz jednog drugog grada u Afganistanu, iz Belha, Majke gradova.

(Preporod.info)