Vjera nije dogma - Više vrsta ljudi koji se bave vjerom

Njigova kritika “čiste vjere” je usporediva s Kantovom kritikom “čistoga uma” na način kako smo i postavili ovaj serijal u okviru tri osnovna pitnja: Kako mogu da vjerujem? Kako mogu da djelujem? I kako mogu da se spasim?, odnosno Kantova pitanja: Šta mogu da znam? Šta mogu da činim? I čemu mogu da se nadam? Na sva ova pitnja al-Muhāsibī odgovara na neobičano izazovan način, bar za one koji nisu navikli da slušaju oštru kritiku onih koji se pogrešno pozivaju na vjeru. Na početku svoje knjige Al-Wasāja (“Oporuke”), al-Muhāsibī zapaža da postoji više vrsta ljudi koji se bave vjerom. Postoji oni koji su svjesni zagrobnog života (al-āhirah), ali ne shvataju smisao toga. Oni o tome misle samo na način sevāpa, nagrade, zanemarujući važnost spoznaje o blizini i ljubavi Gospodara. Drugi nemaju svijesti o zagrabnom životu i zato im ništa ne znači ni sevāp, nagrada, ni azāb, kazna. Oni žive život bez smisla. Treći su oni koji hoće da liče na duhovnike (ulemu), ali su isuviše zaljubljeni u Dunjaluk pa im se ne dâ da osjete pravu duhovnost. Oni se gube u želji da budu ono što nisu - moralni uzori i onoga što jesu - amoralni izrodi. Četvrti su oni koji su stekli znanje o vjeri. To ih uzdiže na visok položaj i čini ih da izgledaju da su golemi, ali oni toga nisu dorasli, jer im je na umu samo dunjalučka dobit. Oni su štetni po zajednicu. Peti su oni koji koji imaju  znanje o vjeri, ali ne znaju da ga koriste. Oni su beskorisni. Šesti su oni koji koji se miješaju s pobožnim, koji se hvale da su najbolji u dobru, ali niko nema fajde od njihovog imetka, niti iko ima koristi od njihovog znanja, niti se iko može pouzdati u njihovo mišljenje. Takvih se čovjek treba kloniti. Sedmi su oni koji se pozivaju na svoj um i razum, koji se hvale da su vješti i snalažljivi, ali su prazne duše i srca. Oni su nepouzdani. Osmi su oni koji su se predali svojim tjelesnim strastima pa ne vide ništa osim Dunjaluka kojem se klanjaju i traže da Dunjalukom vladaju. Oni su nemilosrdni. Njima se nemoj približavati. Deseti su oni za koje se može reći da su šejtani u ljudskom suretu. Oni odvraćaju ljude da vjeruju u zagrobni život i odgovornost pred Bogom. Oni se međusobno ujedaju i izjedaju oko dunjalučke dobiti. Oni gomilaju materijalno bogatstvo. Koliko god da skupe imetka, nije im dosta. Oni su dunjalučki živi, ali ahiretski, oni su mrtvi. Oni Ahiret preziru, ali to ništa ne mijenja u stvari. Sve je onako kako je On rekao: - Na Ahiretu će svako vidjeti svojim vlastitim okom što je uradio koliko trun dobra i koliko trun zla.