Crvenkapica, vuk i Zakon

Piše: Mustafa Bećirović

Još nijednom nisam ispratio prijatelja iz Bosne, a da se nije rasplakao i rekao: “Znaš li ti koliko je ova zemlja lijepa?”. Rekao bi to naglas, da ga ova zemlja čuje ili da joj ja prenesem. Nekad bi iz njega prokuljalo i pitanje kako je neko može ne voljeti. Ja bih mu potom, kad se vrati u zemlju boravka u kojoj od pamtivijeka radi privremeno i kad ga ohlade skandinavski vjetrovi, napis'o:

“Ne postoji insan koji ne voli Bosnu. Postoje oni koji mrze ono što Bosna predstavlja. A mržnja je patološko stanje, čak i kad je dio ideološke agende. Najčešće je to patološka bolest koju mi nazivamo ludost, a njega luđakom. Dobro bi bilo kad bi takvi bolesnici završili u izolaciji koja se zove ludnica. Kad smo mi bili djeca, u našem kraju je bila bolnica za luđake i zvala se Podromanija. Čim bi neko od nas u dječjim igrama i pustolovinama prešao crtu, mi bismo mu rekli da ga treba voditi u Podromaniju, a on bi to shvatio kao uvredu.

Nikada nisam prešao preko Romanije s osjećanjem da je to čista zemlja, bez luđaka koji su odgajani i učeni u tradiciji mržnje.

To je oblik mržnje koji ne prihvata svoju zemlju odnosno sve ono što je normalno u njoj. Zato je djevojka ljubomornog luđaka morala pobjeći van, u drugu Zemlju. Mogla je ona ostati u svojoj Zemlji, ali pod uvjetom da bude Crvenkapica, a njen progonitelj Vuk kojeg su u tradiciji mržnje kodirali da sva teritorija kojom se kreće pripada njemu. I sve se čini kako su ti neprijatelji ovoj zemlji namijenili sudbinu Crvenkapice, iz poznate dječije priče.

Moram ti ispričati moj susret sa jednom staricom, mojom tetičinom Munirom u Goraždu prve subote nakon što je Inzko donio Zakon o zabrani negiranja genocida. Taj me Zakon podsjetio na drvosječu koji je rasporio vukov stomak i natrpao ga kamenjem pa zašio. Možeš misliti koliko je vuk zavijao! Valja ostatak života nositi kamenje i gladnim 'vučićima' po jazbinama objašnjavati da se to zove Zakon i da je Crvenkapica kriva što je izlobirala drvosječu.

Možda su imali neku digitalnu konekciju. Čudno mi je koliko su raskrsnice po okupiranoj Istočnoj Bosni obilate policajcima. Po nekoliko policijskih auta, po desetak policajaca u Podromaniji, Rogatici, Ustiprači, a nikog ne zaustavljaju. Skont'o sam da je to vučja demonstracija sile za Crvenkapice, neka se zna, i za svaki slučaj da se upozori i Schmidt na granice svoga ponašanja i djelovanja.

Zamolio sam staricu Muniru, tetičnu koja je jedini svjedok klaonice mještana Kopača (Istočno Goražde) u Drugom svjetskom ratu, da mi ispriča zašto rahmetli nenu Dževahiru nisam nikad vidio ni da se smije niti da plače i zašto joj je na licu bilo toliko bora. Munira je zaplakala i kroz suze nastavila:

‘Ubili su joj četnici muža Adila, sve amidže i, što je najbolnije, sina Tajiba od 18 godina. To je bilo na mostu, i moja teta Nura, tvoja majka koja se brinula o meni nakon što je i moj babo stradao, pričala mi je da je gazila usirenu krv do nožnih članaka. Što se tiče nene Dževahire, kad god sam spavala sa njom budila bih se od mokrog jastuka kao da si ga iz vode izvadio. To su bile njene noćne suze. Bog zna koliko je sabaha dočekala u suzama blažeći tugu za sinom Tajibom. Dok nisu ukinuli zar, niko joj nije mogao vidjeti lice pod njim i uvijek je na rukama imala rukavice. Ostala je sama sa četvero djece.

Ne znam kako je prehranila djecu, nije imala nikakvih primanja niti odrasle muške glave u kući. Imali smo mlin na vodenici kojeg je dedo Adil za života napravio pa se valjda od ujma preživljavalo. Dostojanstvo do kojeg je najviše držala nije joj dozvoljavalo da traži pomoć od drugih, niti je pomišljala da se preuda iako je bila u najljepšim godinama.

Čudi me da me ne pitaš o svom dedi Mujagi iz Kramer Sela. Ja sam često dolazila kod tetke Nure, tvoje majke kad se udala za tvog babu. Tvoj babo rahmetli, eto i njega ubiše četnici u ovom ratu, bio je jedinjak u Mujage sa šest sestara. Imao je Mujaga dugu sijedu bradu i nikad nije sa glave skidao kapu omotanu šalom. Nema čuperka zemlje u tom selu a da on nije abdestio na njemu i klanjao namaz, na suncu, na kiši, na vjetru, na snijegu. Sve je moglo promaći osim namaza. Kad te gledam, nekako od sve tetkine djece, ti mi najviše na njeg nalikuješ.

Ali trebaš znati da je njegovo lice i brada uvijek bila mokra, ako nije od abdesta onda je od suza. Godinama poslije rata čekao je i pogled'o sina Osmana kojeg su četnici, k'o fol partizani, odveli i ubili a da se nikada nije saznalo u kojoj grobnici. Nema ti muslimanske kuće iz koje po završetku onog rata nisu odveli po barem jedno muško dijete i ubili’

Zašutila je najednom nena Munira, othuknula i odmahnula rukom. Jedva je izgovorila:

‘Navrati dok sam još živa…’

Ne znam kako sam došao do Drine ispod mosta da uzmem abdest. Gledao sam u nebo i zaspao. Usnio sam meleke kako šehidske kapi krvi pretvaraju u crvene ruže na stablu sa bodljama, kako lice i ruke spuštaju na zemlju bosansku i tejemum uzimaju. Sjedio sam na koljenima k'o u namazu i slušao:

‘Nefs si egzistencijalni. Ost'o si živ između redova povijesti. Ako čovječanstvo nije izašlo na kraj s tobom, onda postojiš.

One ružine bodlje na stablu su mačevi tvog sabura. Strpljiv budi dok ti bol ne izusti krik da se i nebesa uplaše. Tada će svijet saznati koliko rata i sukoba živi u miru tvom.’”

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.