Valentinova oporuka

Piše: Osman Halilović

Za razliku od svog prethodnika Miroslava Lajčaka, koji u Bosni nije ni pure pojeo, Valentin Inzko je sa nama ostao toliko dugo da smo mu u čehri već počeli prepoznavati onu pitomu i finu osobnost prepoštenih i vječno zabrinutih dućandžija iz starog Latinluka. Od svih dosadašnjih visokih predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, jedino njega smo, komotno, mogli zamisliti i kao fratra u Olovu ili kao šefa željezničke stanice u Zenici.

Edeba i odgoja je imao. Onog nekog finog, južnogermanskog, liberalno-kršćanskog. To jeste sasvim dovoljno za dobrog susjeda. Da je Bosni i njenim narodima intimno želio dobro - u to sam zaista vjerovao. Ali, za emanet koji je nosio nedostajala mu je dobra doza drskosti i jak buzdovan bezobrazluka. Jer, Bosna ima posla sa komšijama koji edeba nemaju.

Pred sam kraj mandata, nakon što je postao prepoznatljiv po dvije-tri floskule o zabrinutosti i prebacivanju odgovornosti, donio je Zakon o zabrani negiranja genocida. Iako ovakav zakon kasni dobrih dvadesetak godina i ima ozbiljan nedostatak kaznene odredbe koja bi se ticala “zabrane političkog djelovanja”, ujednačena paljba dodikovske pozicije i antidodikovske kvaziopozicije u RS po ovoj Inzkovoj odluci višestuko je koristan orijentir za Bošnjake i probosansku politiku. Naravno, ako opet ne preovlada oportuno “žrtvovanje pravde” i gole istine u korist privremene narkoze iluzijom o “srpskom svijetu” koji se, “evo samo što nije”, dozvao pameti i posuo pepelom pokore.

Red je, naravno, pozdraviti Inzkovo nametanje ovog zakona. Ako bude kapaciteta i upornosti da se riječ zakona i provede mogli bismo, konačno, biti pošteđeni fašističke nastranosti kojom obiluje javni prostor u gradovima na području RS. Biće uklonjen mural sa pohvalom liku i djelu Ratka Mladića koji stoji na javnoj površini ispod prozora mog druga E. u Zvorniku. Skrnavitelji javnih površina biće kažnjeni kaznom zatvora. Javne ustanove i objekti neće moći nositi imena po osuđenim ratnim zločincima, a vojska srpskih fašista će svoje prokletstvo i nastranost moći da praktikuju samo između "svoja četiri zida". Eto miline i rahatluka za pošteni narod ove zemlje!

Štetne posljedice ove odluke mogle bi se izroditi iz euforije praćene nekakvom infantilnom nadom da baš ovaj zakon može biti pokretač kolektivne katarze kod Srba. Ima, čini se, kod kritične mase Bošnjaka ta neka opasno naivna navada da se lažno nadaju kako će se dugoročna velikosrpska agenda promjeniti "preko noći" pukom promjenom vlastodržaca kod Srba ili nužnim prihvatanjem vlastite kolektivne moralne odgovornosti za genocid.

Sjetimo se naivnih očekivanja koja smo imali kad je za genocid osuđen Radoslav Krstić. Sjeća li se neko nade koju su Bošnjaci polagali u "normalnog" i "socijaldemokratskog" Milorada Dodika 1997. godine!? Najsvježiji primjer je mlađahni Stanivuković čiju su populističku antidodikovsku borbu za poziciju moći u RS neki Bošnjaci spremno dočekali kao "promjenu i normalizaciju srpske politike u BiH".

Nismo pročitali Zilhada Ključanina! Da jesmo, znali bismo iza čije sinije je Draško ustao i ko ga je odgojio.  

Tako i Dodikovu propalu vikend-peticiju protiv Inzkove odluke jedan dio bh. javnosti tumači, projicirajući svoje vlastite plemenite i utopijske želje, kao izraz probuđene savjesti običnog srpskog građanina. Opozicionar Nebojša Vukanović, pak, lijepo i tačno nam poručuje: “Građani su prozreli namjere SNSD-a da iskoristi revolt i nezadovoljstvo naroda odlukom Valentina Inzka, odnosno da u tome profitiraju i prikupe jeftine političke poene”.

Dakle, srpski građani entiteta RS su "prozreli namjere SNSD-a", ali taj isti srpski narod, objašnjava nam Vukanović, revoltiran je i jako nezadovoljan što ne smije negirati genocid i što se zločini nad komšijama Bošnjacima ne smiju javno slaviti i hvaliti. Zapravo, još preciznije: kritična masa naših komšija Srba, u praksi, uopće ne negira genocid. Oni znaju da se genocid desio, mnogi su u njemu učestvovali ili mu posredno i neposredno svjedočili, i u potpunosti se slažu sa masovnim ubijanjem Bošnjaka jer im se to jako sviđa. Taj užas i jad sadržan u činjenici da neko klanje vlastitog komšije drži “dobrim djelom”, rezultat je dugoročnog pragmatično-mitološkog “odgoja nacije” u koordiniranoj izvedbi velikosrpskog začaranog trokuta: SANU - SCP - aktuelna izvršna vlast. 

Sve izvan te elementarne istine, za današnju i buduće generacije Bošnjaka, puka je šarena laža i slatkorječivi mamac koji vodi pravo nad neke nove masovne grobnice.  

Stoga odgovor na pitanje da li je Valentin Inzko Bošnjacima i državi BiH ovim zakonom, kao poslednjim mahanjem pred rastanak, učinio viznonarsku ili medvjeđu uslugu - bošnjačko društvo mora dati samo sebi.

U našoj političkoj retorici, kad god nestane argumenata i u nedostatku dugoročne vizije, ima se običaj upotrijebiti jedan zvučni i isprazni surogat koji glasi: Vrijeme će pokazati! Samo što vrijeme nije dužno nikom ništa da pokazuje.

Upravo zato bi dugogodišnja i nama tako dosadna Inzkova floskula o preuzimanju odgovornosti za vlastitu budućnost, iako jako nepopularna, mogla ostati upamćena kao najiskreniji i najpošteniji savjet koji nam je neki tuđin ikada dao.

Jasno je da u ovoj zemlji nije sve do nas. Ali, još svjesniji moramo biti da ništa ne može bez nas.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.