Soba zvana Dobrodošlica
Uobičajen pogled na bajramske dane će njihovu posebnost uglavnom prepoznati u prilici da se provede ugodno vrijeme porodičnom okruženju. Svakako se privilegija slobodnog vremena tokom tih nekoliko dana u našim kućama iskorištava za druženja sa porodicama.
Učenici medresa provodeći ramazane obavljajući imamske prakse, bajrame najčešće pamte kao dane iskorištene posve drugačije. Kruna jednog ramazanskog angažmana u nepoznatom okruženju je držanje bajramske hutbe i obilazak domaćinstava svog jednomjesečnog džemata.
Učenik tog prvog dana Bajrama bude dio jedne druge porodice koja za sebe koristi slobodan dan. To je ono doba kad se mladi hodža distancirano i sa osmijehom sjeća provedenog mjeseca i nelagode prilikom upoznavanja, pažljivog biranja riječi, osjećaja stida tokom iftara u okruženju koje tek treba upoznati, džematskih dilema konstruisanih u pitanja upućena predvodniku iz mihraba i odglumljene sigurnosti tokom odgovaranja na njih.
Od svih bajrama koje sam provao kao softa, posebno efektan dojam čuva ona godina tokom koje sam ramazansku praksu obavljao u mesdžidu neaktivnom za vrijeme džume i bajram-namaza, zbog neposredne blizine centralne džamije.
Te godine sam, skupa sa nekoliko drugih učenika jednakog statusa, bio raspoređen kao hatib u jednom povrtničkom džemata, koji prethodno nije imao teravih-imama, pa mu je, pomalo utješno, dodijeljen barem bajramski hatib.
Sramota me je što umjesto duhovnosti, koju bih kao hatib trebao pamtiti, prvi dojam kojeg sam ponio iz "svog" džemata bio arhitektonskog tipa. Zapamtio sam potpuno identične kuće - skromne jednospratnice. Kasnije ću, zahvaljujući razgovoru i pogledu iznutra, saznati da su sve kuće pravljene u okviru jednog velikog humanitarnog projekta, jer su njihove prijeratne verzije potpuno porušene.
Nepouzdani svjedok, pripovjedač ovih redaka oponira sam sebi. Precizniji pogled zaključuje da nisu baš sve kuće jednake. Dvije ili tri su proširivane, tako što bi se na skromnu osnovu dozidala još jedna prostorija. Kažu da se radi o onima koji su se bolje snašli. Ova priča govori o kući koja ne pripada toj skupini.
Odrastao u vremenu prihvatanja savremenih tokova života, među kojima je i načelo privatnosti, mladost i djetinjstvo sam provodio držeći vlastitu spavaću sobu zabranjenim prostorom za svakog ko nije član moje porodice.
Čuvala je moje opsesije, zanimacije, životne prioritete, sreće i strahove, te bila neupitno zatvorena za bilo koga sa strane, iako su ulazna vrata kuće uvijek bila prostor srdačne dobrodošlice.
Kuća u kojoj sam te godine jeo bajramski doručak i pio kahvu pokazala mi je da može i drugačije, a da je drugačije bolje. Vrata koja dijele dnevni boravak od spavaće sobe bila su otvorena, pa su dvije male prostorije kreirale jednu veliku.
Prisnost i kontinuiran razgovor izneđu mlađih iz sobe i starijih iz boravka činili su da sve stvarno djeluje kao jedna prostorija, bez obzira na to što veću površinu zauzima zid koji ih dijeli, nego otvorena vrata koja ih povezuju. Ovdje je prostor najmanje važan faktor.
Posmatrajući domaćine kako se bez poteškoća kreću pored gostiju u "proširenoj prostoriji", sjetio sam se našeg dnevnog boravka, nasilno uguranih stolova i prenatrpanog prostora svaki put kada bismo imali goste. A sve se puno bolje moglo riješiti prostim otvaranjem jednih vrata.
Neki principi postoje zato da bismo se uvjerili u njihov besmisao. Ničija privatnost nije narušena, a spavaća soba je nastavila biti spavaća soba nakon što je ispratila goste, a domaćine učinila Domaćinima.
To jutro sam riječju održao hutbu džematu, a nedugo nakon toga meni je održano predavanje lišeno govora. Bajram po mjeri Čovjeka i džemat koji podučava.
(Nedim Gondžić/IIN Preporod)
